Na brežuljcima uz prometnicu, smjestili su se Donja Dedina, Gornja Dedina, Blagaji, Brleki i Štefuni. Stotinjak metara udaljeno brdo gdje se danas nalazi vodospremnik, od pamtivijeka se naziva Dedunac, pa je od tuda vjerojatno i samo selo dobilo ime
U potkalničko mjesto Dedina stigli smo kišnog i maglovitog prijepodneva, uskraćeni za bajkovite prizore krajolika koji se pružaju za vedrih i sunčanih dana. Prošavši tablu sa nazivom sela, zaustavili smo se pokraj društvenog doma, tražeći put za Donju Dedinu.
Imali smo sreće i naišli na osobu koja dobro poznaje mjesto. Dubravka Koretić vrijedna je poštarica i upravo je raznosila poštu po selu. Ljubazno nam je objasnila kako da nađemo traženu adresu, a mi smo usput saznali da Dedinu čini pet zaselaka; Na brežuljcima uz prometnicu, smjestili su se Donja Dedina, Gornja Dedina, Blagaji, Brleki i Štefuni.
Stotinjak metara udaljeno brdo gdje se danas nalazi vodospremnik, od pamtivijeka se naziva Dedunac, pa je od tuda vjerojatno i samo selo dobilo ime. Smješteno na 192 metra nadmorske visine, mjesto danas administrativno pripada općini Sveti Petar Orehovec.
Pronašli smo traženu adresu i ubrzo popričali s ukućanima.
Najstariji član je Valent Štubelj, rođen 1947. godine u Dedini. Osim njega, u ovom kućanstvu još živi njegova kći Željkica Martinčić, zet Stjepan, unuka Marija Gerić sa suprugom Danijelom i djecom Lukom i Leom. Kao i mnogi u selu, i oni se bave poljoprivredom i proizvodnjom mlijeka.
Uz 8 mliječnih krava hrane još i tovljenike pa je u stajama trenutno 16 grla stoke. Za potrebe ishrane stoke obrađuju oko 15 hektara zemlje od toga na uzgoj žita otpada oko 5 rali, na kukuruz također 5 rali, a ostalo je livada za sijeno. Mlijeko prodaju, no Željkica pravi i kvalitetan sir koji jednom tjedno prodaju stalnim kupcima u Zagrebu.
– Još uvijek se sjećam svog najranijeg djetinjstva, kazao je najstariji član obitelji Valent. Mi djeca išli smo svakog dana s kravama na livadu gdje su pasle travu kako bi davale više mlijeka. Za to vrijeme smo se igrali, a učili smo u večernjim satima, prije spavanja.
Ja sam prvih šest razreda osnovne škole završio u Bočkovcu, u koji je iz Dedine osim mene išlo još pet ili šest osnovnoškolaca. Osim domaćih, u školi u Bočkovcu znanje su stjecali i učenici iz Dedine, Gušćerovca i Zamladinca.
Učitelj nam je bio Vlado Milobara koji je s suprugom i stanovao u školskoj zgradi. Sedmi i osmi razred već smo pohađali u pet kilometara udaljenom Kalniku gdje djeca iz Dedine i danas idu u osnovnu školu, kazao nam je Valent, prisjetivši se da im je na Kalniku predavala učiteljica Marija Ivanić.
– Bilo je to vrijeme poslije drugog svjetskog rata i život u selu bio je težak. Nije bilo traktora, a i konji su bili rijetkost pa su mještani imali volove koji su im služili za vuču kola i pluga kod oranja. Tek kasnije je sve više obitelji imalo konje za radove na polju, a uz mliječne krave tovili su se bikovi.
U selu su bila čak tri kovača; Ivan Šaplar i Vlado Štefun bili su domaći, a stari Cvitković je došao iz Kamešnice, prisjetio se Valent, dometnuvši da je kolar ili drveni majstor Marijan Martinčić i danas živ. Mještani su tada živjeli od poljoprivrede, no dosta ih je bilo zaposleno na Šumariji u Križevcima. Valent je također čitav radni vijek proveo u radu s drvima.
– Ako ste u to vrijeme imali malo dobre šume, za 30 kubičnih metara hrasta mogli ste kupiti traktor, plug i još pokoji priključak. Ja također imam malu šumu, a već u mladosti sam kupio traktor i pilu i naučio se raditi i zaraditi. Prvi traktor bio mi je mali Ferguson, no rad u šumi za njega je bio pretežak i nije dugo izdržao.
Nakon toga kupio sam rabljeni, a kasnije i novi Zetor, a niti ne pamtim koliko sam traktora „potrošio“, kazao nam je Valent u čijem dvorištu danas stoje mali Ferguson, veliki Ursus i još jači i veći Fendt. – Pa ipak, nastavio je, kao i mnogi moji suseljani, išao sam raditi i u Njemačku, no za razliku od njih, ja sam se ubrzo i vratio doma. Naveo je i primjer iz devedesetih godina kada se za jednog bika moglo dobiti i 11 tisuća kuna, što je danas nemoguće.
– Zet i ja natovarili smo bika na prikolicu, vagnuli ga i odmah prodali po 17 kuna za kilogram. Danas kupca vučeš za rukav i onda ti plati od 10 do najviše 14 kuna po kilogramu, jada se naš Valent i nastavlja; – U selu je bilo mnogo priučenih i izučenih zidara, i ako ste namjeravali graditi kuću, majstora nije trebalo daleko tražiti. Od našeg sugovornika saznali smo i da su na obližnjoj rječici Kamešnici bile vodenice.
– Žene su čak iz Kalnika u naše mlinove nosile vreće žita i kukuruza. Mlinar Stjepan Golec imao je i pilanu, koja je kao i mlin prestala raditi osamdesetih godina proteklog stoljeća.
Tih godina mještani su počeli graditi i društveni dom koji još i danas nije potpuno dovršen. Istina, Općina je dala novu PVC stolariju i dom je u funkciji no još uvijek u sred sela stoji neožbukan čekajući neka bolja vremena. Uz dom, općina je nedavno opremila i dječje igralište za najmlađe stanovnike.
Osim naših domaćina, veća obiteljska gospodarstva vode i Mira Štefun, Stjepan Jankač i Željko Blažun. Vilim Martinčić ima prijevozničku tvrtku, a Zdenko Martinčić građevinsku. U selu je i obiteljski dom za psihički bolesne odrasle osobe koji vodi obitelj Koščak. Razasute kuće povezuju uski asfaltirani puteljci, mjesto ima struju, vodovod i telefon. U pedesetak nastanjenih kuća danas živi nešto više od 150 stanovnika koji sve svoje liječničke, veterinarske i administrativne potrebe podmiruju u dvanaestak kilometara udaljenim Križevcima.
Istina, veterinar i doktor ordiniraju i na Kalniku, na čijem groblju stanovnici Dedine nalaze i svoj vječni mir. Vjernici pohode staru crkvu u Kamešnici. Dedina je nekada imala i svoju trgovinu, no danas je najbliži dućan u Svetoj Heleni.
Potkalnički teren je pogodan za rast vinove loze pa tako i gotovo svako domaćinstvo na padinama Mladine i Brda, uzgaja vinovu lozu za svoje potrebe. Možda je upravo to i razlog da u selu još uvijek nema kafića.
Mladi se ovdje znaju zabaviti i bez kafića, potvrdio nam je to i mladi automehaničar Marko Košćak kojega smo u šetnji selom susreli pred društvenim domom.
– Lijepo se družimo i u ovom društvenom domu, a nije loše ni u našim klijetima, našalio se Marko i naglasio da je u njegovom selu lijepo živjeti. Za bolji društveni život u selu zalaže se i Marija Gerić. Završila je ekonomsku školu no nije zaposlena već se brine o obitelji i „uskače“ kada treba pomoći u poljoprivrednim radovima. Ona je inicirala organiziranje udruge mladih koji bi svojim aktivnostima unaprijedili društveni život i pozitivno utjecali na poboljšanje standarda.
– Poljoprivreda je u selu prije bila zastupljenija nego sad, kada mladi polako traže druge načine zarade. Sve više ima visokoobrazovanih mještana, samo da spomenem prof. Marinu Vrbančić i ing. građevinarstva Zlatka Martinčića. U mjestu nas ima tridesetak mladih, od kojih mnogi odlaze raditi na Jadran.
Na sreću ima nas dosta koji ne odlaze iz sela, a ja sam došla na ideju da osnujemo udrugu. Nije bitno jeli to udruga mladih, vatrogasaca ili žena, bitno je da bude aktivna i da se brine o našim potrebama i o održavanju društvenog doma gdje bi organizirali razna događanja, rekla je Marija, odlučna da i ostvari nakanu.
Nadu u budućnost sela učvrstilo je i nedavno rođenje djeteta nakon gotovo četiri godine. Majka Senka koja je inače po profesiji profesionalni vozač, prije samo dva tjedna rodila je sina Leonarda, a umjesto motornog vozila, uskoro će puteljcima Dedine gurati dječja kolica.
Ana i Nikolina školuju se u Križevcima
U razgledanju mjesta stigli smo i do autobusnog stajališta gdje su autobus za Križevce čekale mlade Ana i Nikolina Dvorski. Ana pohađa srednju školu Ivan Seljanec, a Nikolina gospodarsku školu u Križevcima.
Iz Dedine ih samo troje ide u srednju školu, a trenutno u mjestu ima troje osnovnoškolaca. Upitali smo djevojke namjeravaju li obitelj zasnovati u selu. Autobus se približavao a Ana nam je na brzinu dometnula da nakon školovanja namjerava sreću potražiti izvan sela, a na isto pitanje Nikolina se samo zagonetno osmjehnula.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja