Tomislav iz Svetog Ivana Žabna u proteklom prijelaznom roku pojačao sa tri vrhunska igrača. Uz novo – staro lice Valentina Bartola te naveliko poznatog Drage Pape neslužbeno „sveto trojstvo“ upotpunjuje također svima poznato lice, Zoran Kukec, popularno zvanom Kuki. Riječ je o dugogodišnjem igraču i kapetanu Mladosti iz Ždralova koji zasigurno predstavlja ponajveće pojačanje nekog kluba u prvom razredu županijske lige.
Uhvatili smo Zorana nakon napornog treninga te ga zamolili za par riječi. Prije svega željeli smo za svagda riješiti jedno goruće pitanje, je li Zoran zbilja iz Bjelovara? „Ljudi zbog mog sportskog puta pogrešno misle da sam iz Bjelovara ili Ždralova. Ja sam tu lokalni dečko, iz Donjeg Markovca u Općini Farkaševac tako da je krivo mišljenje da sam Bilogorac“.
Kada samo riješili „goruće pitanje“ prešli smo na standardne teme tako da smo ga zamolili da nam kaže tijek svog sportskog puta. „U mlađim danima nastupam za Vrbovec gdje zapravo i učim pravila nogometne igre. Od 2005. godine nastupam za Mladost iz Ždralova. Cijelu seniorsku karijeru provodim tamo i smatram to svojim vrhuncem“. Naravno, uz tako dug period moralo je doći i do žetve trofeja. „Redovito smo bili u vrhu prvenstva, tri smo godine bili prvaci Treće lige.
Za rang više nažalost nije bilo financijske mogućnosti. Nekoliko smo puta osvajali i županijski Kup na temelju čega je u Ždralovima gostovao naš najuspješniji klub, GNK Dinamo što je najveći sportski, ali i financijski uspjeh Mladosti. Kažem, bio je to zbilja jedan vrhunski period moje karijere. Stekao sam tamo mnoštvo prijatelja, od 2012. godine i kapetan kluba, pronašao djevojku tako da će Mladost i Ždralovi uvijek ostati u mom srcu i uvijek će biti moj klub. Naravno, planiram zasnovati i svoju obitelj i svoj život tamo“.
S obzirom na tako velike uspjehe i statusu klupske ikone i legende zanimalo nas je što ga je natjeralo da promijeni klub, odnosno kako to da je izabrao baš Tomislav. „Mislim da sam sve prošao i da sam došao do određene razine nakon koje iznad ne ide. Zaposlen sam, a tu su već i godine. Treninzi, utakmice, putovanja, sve to uzme danka i jednostavno sam morao podvući crtu i reći dosta. Nije bilo smisla da uzimam nekome mjesto ako ne mogu dati sve od sebe, a to sam rekao suigračima i treneru.
Mislio sam uzeti odmor od pola godine, ali na poziv Dejana Kusobraka, mog kuma i ponajboljeg prijatelja još iz djetinjstva odlučio sam doći u nogometni klub Tomislav. Pratio sam njihove sportske uspjehe, kao i ljude oko kluba i u klubu. Igrači, uprava, sve je organizirano na najvišoj mogućoj razini. Bilo je poziva i iz drugih klubova, ali atmosfera u Žabnu je ono što je prelomilo jer je riječ o mladoj ekipi kojoj svojim iskustvom mogu pomoći“.
Momčad Tomislava time postaje prava obiteljska momčad sa vrhunskom atmosferom na terenu i oko terena. Infrastrukturno je sve na vrhuncu, momčad je dobro posložena, igračima ne nedostaje kako bi u narodu rekli, ni „ptičjeg mlijeka“. Upitali smo Zorana kako će mu biti u tako jednoj momčadi u kojoj mora upoznavati sve osim suigrača Dejana. Dobili smo jedan zanimljiv odgovor prožet smijehom.
„Uz Dejana tu su još i ostali moji kumovi Drago Papa i Dorijan Vrtar tako da možemo reći da će na terenu sve biti organizirano kao i u popularnom kriminalističkom filmu „Kum“. Sad zaozbiljno, moram priznati da je ovo prvi put da se nalazim u takvoj situaciji, ali to je nebitno. Bitna je atmosfera u momčadi koja je vrlo pozitivna i moral je na vrlo visokom nivou. Sve je uređeno do najsitnijeg detalja tako da Tomislav može biti primjer mnogim klubovima“.
Najteži dio svake sezone su predsezonske kondicijske pripreme. Iza Kukija se nalaze nebrojene pripreme, kilometri i kilometri pretrčanih udaljenosti, tone utega koje je dizao u teretani i koje svakom igraču omogućavaju da odigraju sezone na vrhunskom nivou. Zanimljivo je čuti kako jedan iskusni igrač to sve podnosi i kakvi su dojmovi o momčadi. „Momčad je mlada i puna radnog elana.
Na treninzima se radi odlično, neke taktičke ideje i program treninga Siniše Buđe su izuzetno zanimljivi tako da nikad nije dosadno. Tko će god dolaziti u Sveti Ivan Žabno na naš popularni teren „Ivan Bastalec“ ne može unaprijed računati na upisane bodove. Doma smo gazde mi i samo mi. Na gostovanju ćemo svima biti tvrd orah i uz malo sportske sreće i znanja čak i više od toga. Prava smo klapa na terenu i van njega i to je po meni najbitniji preduvjet za vrhunski rezultat. Nema zvijezda, sve su to normalni dečki koji s obje noge stoje na zemlji i to je recept uspjeha“.
Svaka sezona donosi i određene ciljeve. Zanimalo nas je koji su Kukijevi stavovi oko toga i što će momčad ponuditi svojim najvjernijim navijačima s obzirom da su za početak dobiven vrlo težak raspored.
„Po meni potrebno je ići utakmicu po utakmicu. Raspored jest težak, ali nema sportske predaje. U svakoj se utakmici idemo nadigravati od prve minute pa što bude. Ono što jedino znam jest da ćemo u svakom susretu dati sve od sebe i boriti se do maksimuma. Naravno, bit ćemo i fer i korektni na travnjaku, nema tu mjesta nesportskom ponašanju. Sve u svemu, mislim da će to biti OK. Gornji dio je cilj i dat ćemo sve od sebe da to i ispunimo“.
Kao i Drago Papa, i Kuki je poznato lice malonogometnih terena. Ovdašnji ga ljudi najbolje pamte kao vrsnog malonogometaša koji redovito nastupa u završnicama malonogometnih turnira. „Nažalost već par godina nisam nastupao na malonogometnim turnirima zbog tvrde podloge.
Naime, nešto me koljeno mučilo tako da nisam želio riskirati. Kada igrač igra paralelno na pet do šest različitih malonogometnih turnira dolazi do velikog opterećenja organizma tako da su ozljede neminovne. Turnir u Križevcima jedan mi je od najdražih jer je tamo uvijek vrhunska atmosfera. Osvojio sam ga nastupajući za momčadi Sv. Marko Križevčanin i AL–AN Benz tako da mi je križevački turnir nakon kultne Kutije Šibica najdraži. Ambijent, vrhunski igrači i vrhunska organizacija pozivnica su svima koji vole mali nogomet“.
U Križevcima kola i jedan urbani mit Kukecu. Naime, riječ je o turniru koji je osvojio nastupajući za momčad Sv. Marka Križevčanina i način na koji su „regurutiran“ u ekipu. Priča ide da je to bilo doslovno na izlasku iz – toaleta. Zanimalo nas je li to istina ili zbilja produkt urbane mašte. Naravno, odgovor je došao uz obilje smijeha.
„Da, to je apsolutna istina. Igrao sam za jednu ekipu koja je ispala u ranijem dijelu natjecanja i kako je ondašnje pravilo nalagalo moglo se uz nadoplatu uzeti jednog igrača iz druge momčadi. Kako sam gledao ostatak turnira na mene je naletio Miroslav Koprić, vratar drugoligaškog kluba Lučko i vratar momčadi Sv. Marko Križevčanin s kojim sam u jako dobrim odnosima. Miro je kombinirao kako kompletirati momčad i naletio je na mene na izlasku iz toaleta. Odmah me upitao imam li opremu kod sebe i jesam li spreman zaigrati. Njih na tom susretu nije bilo dovoljno tako da me nakon kraćeg nagovaranja uspio nagovoriti. Posudim sam nečije tenisice i zaigrao za njih.
To mi je jedna od dražih uspomena s obzirom da sam po prvi puta igrao s igračima koje sam upoznao tik prije izlaska na teren te sam ujedno i postigao pogodak vrijedan prolaska u daljnje natjecanje. Zbilja jedna jako zabavna anegdota koje ću se sjećati zauvijek“.
Za kraj nas je zanimalo kakav je Kuki privatno i čime se bavi u životu. „Smatram se najnormalnijom osobom, mirnom prije svega. Radim u pošti i pomažem ocu oko obiteljske tvrtke s kamionima. Naravno tu je i nogomet bez kojeg jednostavno ne mogu“ – rekao nam je Kuki i odjurio sa suigračima na hladno osvježenje.
Ivan Ledinski/prigorski.hr