puskar

PROF. KRUNOSLAV PUŠKAR, VODITELJ INICIJATIVE »40 DANA ZA ŽIVOT« U KRIŽEVCIMA »Postao sam svjestan da bez Boga ne možemo ništa«

Krunoslav Puškar: »Bog može u našem životu učiniti čuda, samo ako mu se otvorimo i prepustimo.«

Župljanin župe sv. Ane u Križevcima Krunoslav Puškar prije dvije se godine odvažio postati voditeljem molitvene inicijative »40 dana za život« u Križevcima. Odlučio se izložiti, okupljati istomišljenike, javno posvjedočiti vjeru, što, naglašava, nije bilo nimalo jednostavno. Zbog evanđelja je odlučio darovati svoje vrijeme i prevladati javnu porugu, koje je u maloj gradskoj sredini, zbog molitve ispred ginekologije Doma zdravlja, itekako bilo. Svoje vjerničko predanje taj profesor engleskoga i njemačkoga jezika te doktorand Filozofskoga fakulteta u Zagrebu redovito snaži u molitvenoj zajednici »Sveti Marko Križevčanin« u Zagrebu.

»Bilo je to pravo druženje«

Rođen je u Koprivnici 31. ožujka 1986. Mama mu je Dragica, djevojački Ledinski, rodom iz križevačkoga sela Miholca, domaćica je po zanimanju. Tata mu je Božo Puškar, odrastao u križevačkoj Lipovčici, a podrijetlom iz potkalničkoga sela Vinarca. Strojar je po zanimanju, radi u križevačkom građevinskom poduzeću »Radnik«. Njih su se dvoje upoznali u kinu u Križevcima, vjenčali su se na rodnoj grudi i skrasili se najprije kod Božinih u Lipovčici, a onda su napravili kuću u križevačkom predgrađu, u Malom Potočecu, gdje su i danas.

Pet godina nakon Krunoslava, 1991., dobili su kćer Dijanu. Ona je završila studij komunikologije na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Zaposlena je u odnosima s javnošću Grada Križevaca. Udana je Marković, imaju sina, kupili su, kao i Krunoslav, stan u središtu Križevaca pa upravo ovih dana postaju susjedi. Braća se lijepo slažu, zato su se i odlučili na bratsko-susjedski odnos.

»Neke žene koje su prije mnogo godina počinile pobačaj pridružile su nam se u molitvi pa s nama iscjeljuju svoje rane od posljedica pobačaja. Sve nam je to samo velika potvrda koliko je važna molitva ispred bolnica i domova zdravlja. Možda najveća potvrda koju smo dobili bila je u prošloj kampanji kada nam je prišla 10-godišnja djevojčica s bombonijerom i rekla: ‘Hvala vam što ste ovdje. I ja sam trebala biti pobačena.’«

»Naša je mama uporna, stroga, nepopustljiva osoba, mama zmaj«, pripovijeda Krunoslav. »Komunikativna je, elokventna, društvena, načitana, premda je krojačica po struci. Uz nju smo se naučili redu, radu i disciplini. A tata nam je radišan čovjek. Gotovo je sam svojim rukama izgradio kuću. Dobar je kao kruh, voli pomoći drugima, povučeniji je po naravi. Znao je biti stroži, ali ipak popustljiviji od mame, čak je sa sestrom i sa mnom znao žicati mamu da nam popusti. Njih se dvoje dobro slažu. Priuštili su nam odrastanje u prirodi, a u blizini grada.

Bilo nam je fenomenalno. Bilo nas je puno djece, igrali smo se svagdje i po cijele dane, galamili smo, susjedima nismo dali mira, i tako sve dok nas roditelji nisu pozvali doma. Nije bilo interneta i mobitela pa smo stalno bili vani. Bilo je to pravo druženje, ove današnje društvene mreže sasvim su asocijalne. Ovo danas vodi u totalnu individualizaciju, poanta je u tome da postajemo sami sebi dovoljni. Imali smo bake i djedove u Miholcu i Lipovčici, preko praznika smo ostajali kod njih. I tamo nam je bilo divno. Još nam je baka u Lipovčici danas živa.«

»Znao sam što ću studirati, engleski i njemački«

»Vjerski je odgoj bio kao u većini hrvatskih katoličkih obitelji, niti je bilo posebnoga poticaja ni zabrane. Roditelji su primili sve sakramente, slavili su blagdane, ali nisu bili praktični vjernici. Kao i većina, ‘zbavili’ su sve kaj je trebalo. I moja je formacija bila uredna. Išao sam na vjeronauk u školi, na pripremni vjeronauk za sakramente u župi sv. Ane kojoj pripadam. Nemam nekih osobitih sjećanja na svoje vjeroučitelje. Formacija mi nije bila za hvaljenje, nikakvih posebnih poticaja nije bilo, i tako cijelu osnovnu školu.

Polazio sam Osnovnu školu Ljudevita Modeca i bilo mi je lijepo. Tamo sam doživio prva prijateljstva, prve simpatije, igrali smo nogomet na školskom igralištu prije i poslije škole, a i pod odmorom, išao sam na školski zbor. Uglavnom sam bio odličan učenik, profesori su bili strogi, prema njima sam osjećao poštovanje. Društvo u razredu bilo je dobro. Doma smo imali pajceke i perad pa sam tu i tamo nešto pomogao. Tako je prošla moja osnovna škola.

Za srednju sam izabrao opću Gimnaziju Ivana Zakmardija Dijankovečkoga u Križevcima. Zapravo nisam znao što želim pa mi je gimnazija bila logičan izbor. Najprije mi je bilo jako stresno jer je trebalo učiti od jutra do mraka. S vremenom sam se naučio na svakodnevno druženje s knjigom pa mi je bilo lakše. Već sam u prvom razredu znao što ću studirati, engleski i njemački, pa sam se tijekom cijele gimnazije posebice bavio tim stranim jezicima.

Njemačkoga sam se prihvatio iz inata. Nešto nisam znao pa mi je prof. Katarina Bojko bila rekla da mi je najbolje da se ispišem iz gimnazije. Zainatio sam se, upisao njemački u školi stranih jezika i učio. Nizale su se moje petice, a prof. Bojko i ja postali smo nerazdvojni. Pomagala mi je u pripremama za fakultet, oko upisa, doživjela je i moju diplomu iz njemačkoga. Dolazio sam k njoj doma, nije mi naplaćivala instrukcije.«

»Na prijelazu iz prvoga u drugi srednje počeo sam trenirati atletiku u križevačkom atletskom klubu, srednje staze, od 1000 do 8000 m. Nisam mogao dobiti peticu iz tjelesnoga pa sam se zainatio i počeo trenirati atletiku. Urodilo je plodom. I iz tjelesnoga su se počele nizati petice, a ja sam se naučio disciplini, strategiji. Hodao sam po natjecanjima, osvajao medalje, s atletikom sam proputovao pola Hrvatske.

I dalje trčim, danas je to rekreativno, ali odem tu i tamo na neko natjecanje. Svaki drugi, treći dan otrčim krug oko grada brzinom kako sam raspoložen. Drago mi je što sam stekao tu dobru naviku. Od župe, na žalost, tijekom gimnazije nisam doživio nikakav poticaj. Na misu sam išao tu i tamo. Ne znam da je za srednjoškolce bio organiziran ikakav vjeronauk. Ako i je, do mene to nije došlo. Maturirao sam 2005.

Prema planu sam tada upisao engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo sam najprije doživio veliki stres i veliko razočaranje. Prva je godina bila selekcijska, a to znači da se moralo jako puno učiti, bilo je naporno. Dosta je ljudi popadalo i odustalo od studija. Na petoj sam godini bio jedini muški koji je ostao. Profesori su svi puno tražili, ali nam nisu svi puno davali. Dodatno sam se učlanio u esperantsko društvo jer sam na četvrtoj godini studija počeo učiti esperanto. S esperantistima sam proputovao pola Europe.

Aktivan sam i danas, više na znanstvenoj bazi. Istražujem esperanto i pišem znanstvene članke o njemu. Jezik je to koji živi na entuzijazmu. Uz jezike koje sam studirao, učio sam još petnaestak jezika, ali ipak mi je najdraži ostao moj kajkavski s kojim sam, u različitim varijantama, odrastao. Većinu sam vremena tijekom studija stanovao u studentskom domu na Savi. Tamošnji mi je život bio najljepši dio studija. Imao sam tamo dobro društvo i bilo mi je lijepo.«

puskar3

»Spoznao sam da mi je Bog nedostajao«

Vjerski život do pred kraj studija bio mi je nikakav. Iako su mi pred nosom bili studentski vjeronauci don Damira Stojića. Ali me nitko tamo nije pozvao, a sam nisam otišao. Moj cimer Matej Sinčić iz Rovinja bio je vjernik. Počeli smo voditi duhovne razgovore, povezao me sa svojim društvom koje je išlo u crkvu i na vjeronauk. Oduševljen tim ljudima, krenuo sam i ja k don Damiru na kraju studija. Dopalo mi se. Bio sam oduševljen sadržajem, pristupom, svime. Pitao sam se zašto mi to nitko nije prije rekao, zašto me to nitko nije naučio prije.

Kao apsolvent sam dobio cimera Hercegovca koji je bio vjernik, ali do vjere nije držao. To me sablaznilo. Počeo sam se osjećati sam. No nastavio sam moliti i odlaziti na vjeronauke. Spoznao sam da je to – to. Na dan sv. Lucije 2010. kao da su mi se otvorile duhovne oči. Bio sam u tramvaju, padao je mrak, a ja sam počeo osjećati kao da se moram isplakati. Vozio sam se u dom moleći Boga da cimer nije u sobi. Nije ga, srećom, bilo. Bacio sam se na pod i plakao kao nikada do tada. Osjećao sam da me drži neka ruka i govori mi: Samo plači. Od mojih su se suza skoro digli parketi u sobi. Spoznao sam da Bog postoji. Nedostajalo mi je nešto u životu, napokon sam spoznao da je to Bog. Tada sam postao novi čovjek. Krenuo sam svaku nedjelju na misu, često na ispovijed. Tada sam odredio da ću intenzivno moliti jedan mjesec kao potvrdu Bogu da priznajem da postoji. Rekao sam mu da me nakon toga molitvenoga mjeseca pošalje kamo god želi.«

»Vjerski razgovori vode se u uskom krugu«

»Za mjesec dana nazvao me ravnatelj križevačke gimnazije i ponudio mi da dođem kao zamjena predavati engleski. Tada sam bio apsolvent. Vratio sam se u Križevce. Radio sam i završavao diplomski. Godine 2011. diplomirao sam njemački, a 2012. engleski. U međuvremenu sam predavao po zamjenama. Nakon tri mjeseca u gimnaziji, radio sam tri mjeseca u jednoj školi stranih jezika u Zagrebu, pa sam četiri mjeseca zamjenjivao u obrtničkoj školi u Križevcima. Nakon toga sam godinu dana zamjenjivao u Osnovnoj školi Ljudevita Modeca. Godine 2013. u toj se školi otvorilo radno mjesto za njemački. Otada predajem njemački u toj školi.

Volim i slušati, razgovarati s učenicima, nastojim im biti pristupačan, vole mi se povjeriti pa svašta čujem. Oni zapravo traže pažnju koju često ne dobivaju kod kuće. Roditelji rade po cijele dane pa se bave svojom djecom samo vikendom, ako i tada. Osim što znaju da ih volim saslušati, volim se s njima i šaliti, a đacima se sviđa moj humor pa mi znaju reći da bih trebao ići za stand-up komičara. No i oni sami znaju kada se na satu možemo šaliti, a kada radimo. Znaju gdje je granica i što točno od njih očekujem. Zbog toga mi se bivši đaci često znaju javiti i pohvaliti mi se kako s njemačkim nemaju problema jer da sam ih dobro ‘izdrilao’. Takva me povratna informacija uvijek veseli, kao i svakoga učitelja.

Kolektiv u kojem radim je pomlađen. Ravnatelj nam je Dražen Bokan. Nije strog i ugodno je raditi s njim, sve se bez problema možemo dogovoriti. U zbornici znamo tko je vjernik, tko nije, osjeća se to u kolektivu. Ne mogu sa svakim razgovarati o misi i Bogu jer sam vidio svakakve reakcije. Pa se vjerski razgovori vode u uskom krugu. Primarno bih se volio baviti znanstvenim radom. Zato sam 2012. upisao doktorat na lingvistici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trebam položiti još jedan ispit i dovršiti disertaciju. Lani sam obranio sinopsis. Polako radim na temi, ali su mi ispiti još prioritet. Uz posao u školi idem tempom kojim uspijem. Svaki trenutak koristim za pisanje i objavljivanje jezikoslovnih radova, odem u inozemstvo na konferencije. Lani sam išao na esperantističke kongrese u Berlin i Poznan u Poljskoj.

Zvuči nevjerojatno, ali lakše je rad objaviti vani nego u Hrvatskoj. Naziv moje disertacije je ‘Antroponimija potkalničkoga Prigorja’, a bavit će se osobnim imenima, prezimenima, osobnim i obiteljskim nadimcima. Poticaj da se bavim antroponimijom dobio sam kada sam počeo predavati u križevačkim školama i kada sam primijetio da po prezimenu mogu odgonetnuti odakle dolazi pojedino dijete, iz kojega je mjesta, a da po imenu to nikako ne mogu dokučiti. Čovjek bi pomislio da po imenu ono dolazi iz Italije, Španjolske ili čak iz daleke Amerike, a ne iz Hrvatske.

»Da ste barem bili ovdje prije mnogo godina«

»S povratkom u Križevce odlučio sam se angažirati kao praktični vjernik. Najprije sam godinu dana molio sv. Josipa za svoju buduću ženu. Nakon te godine našao sam se u svetištu sv. Josipa u Karlovcu, na mojem prvom regionalnom sastanku molitvene inicijative ’40 dana za život’ u koju sam se uključio.
»Poticaj da se bavim antroponimijom dobio sam kada sam počeo predavati u križevačkim školama i kada sam primijetio da po prezimenu mogu odgonetnuti odakle dolazi pojedino dijete, iz kojega je mjesta, a da po imenu to nikako ne mogu dokučiti. Čovjek bi pomislio da po imenu ono dolazi iz Italije, Španjolske ili čak iz daleke Amerike, a ne iz Hrvatske. Nevjerojatno je kakva sve imena ljudi danas znaju davati djeci.«

Kroz cjelogodišnju molitvu 2015. na 2016. otvorile su mi se oči oko tragedije pobačaja. Javio mi se moj prijatelj vjeroučitelj Ivan Pokupec i rekao mi da u njegovoj obitelji netko treba biti pobačen. To je, uz pomoć molitvene inicijative, spriječeno. Pitao me jesam li za to da se u Križevcima pokrene inicijativa. Rekao sam da sam za. Mislio sam da ću ići na molitvu u Zagreb, a onda sam shvatio da mogu moliti i u svojem gradu. Ženu od sv. Josipa još nisam dobio, ali sam dobio molitvenu inicijativu.

Prva kampanja u Križevcima bila je tijekom jeseni 2016. Početci su bili jako teški. Teško je bilo prikupiti istomišljenike. Kad bi se i skupili, bilo im je teško pokazati se pred drugima. Križevci su mala sredina, mislim da je tu inicijativu teže voditi u malom nego u velikom gradu. Zamolio sam ravnatelja za tromjesečni neplaćen dopust. I zbog doktorata i zbog inicijative. Četrdeset sam dana potrošio za doktorski, a četrdeset za inicijativu.

puskar1

Prvih tjedan dana prve kampanje u Križevcima bilo nas je jedva deset ispred ginekologije Doma zdravlja. Nismo mogli pokriti svih 12 sati pa sam, da bismo ipak uspjeli, osobno bio ispred Doma zdravlja i po deset sati dnevno. Insistirao sam na tome da nas mora biti barem dvoje. Reakcije su bile svakakve. Verbalno su nas napadale neke medicinske sestre. Ljudi su nam dobacivali, govorili nam: ‘Kaj nemate pametnijeg posla’, ‘Tko vas plaća’ i slično. Nismo na to odgovarali. Pravilo je ili da šutimo ili da pomirljivo odgovaramo. Nastavimo moliti krunicu pa provokatori odustanu ili ih pozovemo da nam se pridruže pa se zahvale jer da imaju još nekaj obaviti.

Na kraju te prve inicijative uključilo se još ljudi pa je finale moglo proći i bez mene. Kao da su ljudi počeli prepoznavati važnost te molitve. Proljetna inicijativa 2017. bila je teška. Neki su se molitelji odselili, neki nisu htjeli moliti javno, pa sam opet ispred Doma zdravlja molio po tri, četiri sata dnevno. Lanjska jesenska inicijativa bila je idilična. Došli su novi ljudi, dvadesetak je bilo stalnih, i još dosta njih dolazilo je povremeno. A što nam Bog sprema za ovo proljeće 2018., vidjet ćemo. Ne ćemo odustati, znamo da sve to Bog vodi preko nas.

Križevački župnici Stjepan Soviček i Dražen Hladuvka podržavaju nas. Oglase inicijativu, pozovu ljude na molitvu, daju nam prostor za tribine, duhovne obnove, za predstavljanje kampanje. Zahvalni smo im na pomoći. Povremeno imamo nacionalne susrete koordinatora i molitelja na kojima izmjenjujemo iskustva, dijelimo si savjete, potičemo jedni druge. Imamo podatak da je po našim molitvama zasad u Hrvatskoj spašeno pedesetak života. Premda smo u Križevcima imali samo tri kampanje, već se mogu prepoznati mnogi plodovi. Prvi je plod što smo se mi vjernici iz dviju križevačkih župa ujedinili.

Da nije bilo inicijative, vjerojatno se ne bismo nikad ni upoznali. Drugi je plod što se počeo osvješćivati problem pobačaja u samom gradu. Prišlo nam je nekoliko žena i reklo nam istu rečenicu: ‘Da ste barem bili ovdje prije mnogo godina. Mnogo bi toga bilo drukčije u mom životu.’ Neke žene koje su prije mnogo godina počinile pobačaj pridružile su nam se u molitvi pa s nama iscjeljuju svoje rane od posljedica pobačaja. Sve nam je to samo velika potvrda koliko je važna molitva ispred bolnica i domova zdravlja. Možda najveća potvrda koju smo dobili bila je u prošloj kampanji kada nam je prišla 10-godišnja djevojčica s bombonijerom i rekla: ‘Hvala vam što ste ovdje. I ja sam trebala biti pobačena.’ Takve nas stvari samo potiču da nastavimo, ulje su našoj vatri.«

»Mladi se bude«

»Mladi danas vole luksuz. Ne znaju se ponašati, preziru autoritet, ne poštuju starije i zabavljaju se umjesto da rade…« Te riječi zvuče kao da su napisane ovoga časa, a napisao ih je Sokrat prije gotovo 2500 godina. Stvarna je slika, naime, u potpunosti drukčija. Dovoljno je samo utorkom navečer navratiti na molitvu krunice i slavljenje ispred Kamenitih vrata, srijedom navečer na studentski vjeronauk koji predvodi don Damir Stojić u crkvi sv. Mati Slobode na Jarunu, četvrtkom navečer na otvoreni susret zajednice mladih »Božja pobjeda« u crkvi Duha Svetoga na Jarunu koji uključuje slavljenje, nagovor i klanjanje, a petkom navečer na »Misu mladih« koju obično predvodi o. Ike Mandurić u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj itd.

Mladi se bude diljem Lijepe Naše. Bog podiže mladiće i djevojke koji odbijaju prilagoditi se svemu onomu prolaznomu što nudi ovaj svijet, nego čeznu za pravim vrijednostima, čistom ljubavlju, smislom i istinom. Tisuće mladih katolika svakodnevno i s pouzdanjem prebiru zrnca Gospine krunice, čitaju Bibliju te odlaze na sv. misu i, što je najvažnije, ne srame se toga. Stasa generacija praktičnih i autentičnih katolika laika kakvih, usudio bih se reći, nikada prije nije bilo.

No da bi se ta nova generacija mladih laika mogla razvijati i rasti, potrebno je u potpunosti joj se posvetiti i osluškivati što bi ona željela i morala znati i čuti jer, kako glasi već otrcana, ali istinita fraza, na mladima svijet ostaje. Stoga bi se svaka župa trebala više orijentirati na obnavljanje Crkve kao zajednice vjernika, a ne samo crkve kao građevine, a mladima i njihovim potrebama ne zatvarati vrata. Mladi ne bi trebali hrliti u Zagreb na duhovne obnove, nego bi im one trebale biti omogućene i u njihovoj sredini. Ovo je generacija velikoga potencijala.

»Sam ne mogu živjeti svoju vjeru«

»Mnogi ne znaju da se inicijativa brine i za trudnice i majke u potrebi, da ne uključuje samo molitvu. Mi u Križevcima, primjerice, tijekom svake kampanje prikupljamo novac i nakon kampanje ga uplaćujemo sigurnoj kući za žene u potrebi udruge ‘Betlehem’. Također nakon kampanje često vozimo pun auto stvari i potrepština za majke i djecu jednoj od sigurnih kuća. Pobačaj je i muško pitanje ili bolje – pitanje muškosti. Vjerujem da mnoge žene ne bi nikad pobacile da su imale potporu djetetova otca.

Stoga smo u Križevcima u korizmenoj kampanji 2017. svake srijede jedan sat imali ‘Stražu sv. Josipa’ na kojoj su molili samo muškarci. Mnoge žene koje su prolazile nisu vjerovale svojim očima da toliko muškaraca može biti na jednom mjestu, a da to nije kafić ili stadion, i da još k tomu mole krunicu. Inicijativa je meni osobno na duhovnu izgradnju, i kao vjerniku i kao voditelju. Usput sam shvatio da ima malo vjernika koji vjeru žele posvjedočiti javno, izvan crkve i svoje kuće. Boje se osude, poruge ili da će netko to shvatiti kao nametanje svoje vjere i morala. Ali to nije u skladu s evanđeljem i govorom pape Franje.

Papa nas zove da idemo kamo je potrebno, da budemo svetci u trapericama. Trebamo biti autentični izvan crkve da bi nas drugi prepoznali i pridružili nam se. Neki me znaju pitati smeta li mi to što se kao javna osoba koju poznaje čitav grad toliko izlažem zbog inicijative. Odgovaram im uvijek isto: ‘Upravo zato što sam javna osoba moram se javno opredijeliti. Smetalo bi mi kada bih kao javna osoba i vjernik šutio o pobačaju koji je najvažniji problem današnjice. Mi svi kažemo da smo Kristovi, ali kada to treba javno reći, onda najčešće dimimo umjesto da gorimo.’ No, da budem iskren, nakon obraćenja i ja sam imao uspona i padova.

Nije baš sve išlo glatko. Tek nakon nekoliko odlazaka u Međugorje krenuo sam svakodnevno na misu i počeo sam moliti barem jednu krunicu dnevno. Shvatio sam također da sȃm ne mogu živjeti svoju vjeru, nego da se moram uključiti u župne aktivnosti i u neku molitvenu zajednicu. Postao sam član molitvene zajednice ‘Sveti Marko Križevčanin’ koja je dio karizmatske molitvene zajednice ‘Božja pobjeda’ u Zagrebu. Ima nas sedmero, molimo dvije godine, svaki četvrtak. Ja zbog posla dolazim svaki drugi put. Pola nas smo Križevčani u Zagrebu, zato smo molitvenu zajednicu i nazvali po našem svetcu Marku. Ta me naša zajednička molitva ispunjava, veseli, čini me punim vjernikom. Daje mi smisao životu koji je dar.

Još mi nedostaje supruga, čini se da mi sv. Josip djevojku još bira. U međuvremenu sam uspio kupiti stan. Čim sam počeo raditi, odlučio sam se osamostaliti. Pet i pol godina bio sam podstanar. A prošle sam godine kupio stan u središtu Križevaca. Kredit ću, istina, otplaćivati mnoge godine, ali danas nema ništa bez kredita. Bolje i to nego biti podstanar cijeli život. Naučio sam kuhati, čistiti, prati, ništa mi nije problem. Znam i kruh ispeći, a i naše prigorske štruklje razvući.

puskar2

Moji doma zbog svega što kao vjernik radim zaključuju da sam prepobožan. No ja sam samo postao svjestan da bez Boga ne možemo ništa. Moje tek Božja ruka treba dotaknuti. Inače sam imao ponuda iz inozemstva da dođem studirati i raditi, ali sam ih odbio. Vjerojatno bih se i ostvario kao profesor na fakultetu ili nekom institutu, ali ne bih imao gdje prakticirati svoju vjeru. Bog može u našem životu učiniti čuda, samo ako mu se otvorimo i prepustimo. Mnogi vjeruju u njega, ali rijetki imaju povjerenja u njega, a jedno bez drugoga ne ide. Povjerenje u Boga želim živjeti, povjerenje u Boga želim svjedočiti.«

glas-koncila.hr

Komentari

Komentara

Provjerite i ovo

hrvoje Jelavić/Pixsell

Križevci: Preuzimanje besplatnih udžbenika na prvi dan nastave

Grad Križevci ove je godine po prvi puta osigurao besplatne udžbenike za sve učenike križevačkih …

dijankovec

DVD Novaki Ravenski pozivaju na malonogometni turnir i zabavu

Dobrovoljno vatrogasno društvo Novaki Ravesnki ove nedjelje organizira malonogometni turnir i zabavu na kojoj će …