Mladi Križevčanin Matija Fortuna danas dirigira operom Rigoletto G. Verdija u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u kojem je članica Zbora Opere i Križevčanka Ana Majdak. U povodu ovog velikog opernog debija razgovarali smo s maestrom Matijom Fortunom i mladom križevačkom sopranisticom Anom Majdak, o njihovom radu, planovima za budućnost i susretu na pozornici HNK I. pl. Zajc u Rijeci
Gospodine Fortuna, danas nastupate pred riječkom publikom, je li vam je to prvi nastup u riječkom HNK ili ste već nastupali u Rijeci?
Ovo je moj drugi nastup pred riječkom publikom, jer dirigirao sam novogodišnju matineju za djecu i mlade, no bit će to moj profesionalni operni debi.
Svi pričaju o tome kako nam mladi ljudi odlaze raditi u inozemstvo, je li ovo večeras znači da ste vi krenuli u suprotnom smjeru i da se vraćate u Hrvatsku?
Živio sam u Beču 5 godina. Otišao tamo s ciljem postati bolji dirigent. Muzička akademija u Beču je bila logičan izbor, jer profesor Uroš Lajovic me primio u svoju klasu, a grad Beč, svjetski glazbeni centar, mogao mi je pružiti puno kulturnih sadržaja.
Nakon postdiplomskog studija dirigiranja zaposlio sam se u galeriji klavira “Klavierhaus Förstl” i tamo radio 3 godine. Bilo mi je to veliko životno iskustvo, jer radio sam u jednom uigranom i vrijednom kolektivu te sam stekao još kvalitetnije radne navike. Pomoću tog posla, kao i rada sa dvije gradišćanske folklorne grupe financirao sam život u Beču kao i brojne dirigentske seminare, jer moja želja da jednog dana profesionalno dirigiram, bila je uvijek prisutna.
Budući da je u Beču za mlade glazbenike vrlo teško pronaći posao u struci, a u Hrvatskoj su mi se te mogućnosti pružile (Muzička akademija u Zagrebu i Hrvatsko narodno kazalište “Ivana pl. Zajca“ u Rijeci), odluka da se vratim bila je logična. Naravno da ću zadržati kontakt s Bečom, jer trenutno osnivamo operno-umjetničku udrugu.
Živjeli ste i radili u inozemstvu, možete li nam u kratkim crtama reći kakvi su vaši dojmovi u odnosu na Hrvatsku?
Budući da u Hrvatskoj nikad nisam radio, ne mogu usporediti. Život u Austriji je bio lijep. Činjenica da svaki radnik ima pravo na 14 plaća u godini, a plaće sjedaju na račun prvog u mjesecu, je hvale vrijedna. Javni prijevoz funkcionira odlično, vodi se računa o zaštiti okoliša, odvaja se dovoljno sredstava za kulturne projekte.
Birokracija je komplicirana, ali efikasna i brzo se može doći do odgovora na bilo kakve nepoznanice. Austrija je socijalno uređena država. Negativna strana života u Austriji je da dosta mladih ljudi previše rade, nemaju vremena za obitelj, ali ni za druženje s prijateljima, tempo života je prebrz, sve se vrti oko novca, svatko želi do tridesete godine života osigurati egzistenciju, mladi ljudi se sve kasnije odlučuju za brak, a djeca su plod financijskih kalkulacija, a tek onda ljubavi.
Nedostaju li Vam Križevci?
Križevci mi nedostaju, jer nijedan grad, pa ni Beč, ne mogu zamijeniti rodni grad. Budući da je ožujak bio moj zadnji radni mjesec u Austriji, boravak u Križevcima će biti sve češći.
U riječkom HNK Vas je dočekala i jedna Križevčanka, kakav je osjećaj kada u nekom orkestru ili zboru ugledate poznato lice?
Nakon probe Bachove Muke po Ivanu u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci me došla pozdraviti Ana Majdak. Bio je to lijep osjećaj, da netko iz mog grada pjeva u opernom zboru, pripremajući se za solističke nastupe. Baš sam sretan što križevačka glazbena škola godinama odgaja mlade talente, a vjerujem da ću s Anom imati priliku raditi u nekom od sljedećih projekata.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
U budućnosti se želim koncentrirati na obitelj i prijatelje. Zadnjih 5 godina života je brzo prošlo, bile su plodonosne, ali pune odricanja. Posvetit ću se dirigiranju i truditi se biti što bolji, ukazana mi je prilika, a na meni je da ju opravdam. Talente sam od Boga dobio preko svojih roditelja, a njih želim dijeliti s drugima – s glazbenicima i publikom…
Gospođice Majdak, kako ste se vi osjećali kada ste u kazalištu ugledali gospodina Fortunu?
Bila je prva proba zbora i orkestra Bachove Muke po Ivanu i probu je vodio maestro Fortuna. Osjećala sam se ponosno i sretno što taj projekt radi baš moj Križevčanin. Nisam mogla ni sanjati da ćemo se jednog dana sresti na sceni HNK I pl. Zajca u Rijeci.
Iznimno mi je drago što je prepoznat talent i rad našeg mladog maestra i što ima mogućnost raditi. Maestro jest mlad, ali je jako pristupačan kao dirigent, jasan za orkestar i pjevače, komunikativan i u potpunosti predan onome što radi. Kod njega se osjeća mladenačka energija i želja, i drago mi je što struka to cijeni!
Koliko dugo ste u Rijeci?
Ovo mi je šesta godina otkako sam otišla u Rijeku. Bilo je to zbog studija pjevanja na Muzičkoj akademiji koji sam upisala 2010.godine, u ljeto 2015 diplomirala sam i stekla titulu magistre muzike.
Vi ste tu već kao kod kuće, nastupali ste u HNK I pl. Zajc kao studentica kažite nam nešto o tim nastupima.
U sezoni 2013/2014 debitirala sam u HNK I p. Zajc kao Čobanče u operi Ero s onoga svijeta, J. Gotovca pod dirigentskom palicom maestra Igora Vlajnića uz u glavnim ulogama Olgu Šober, Miljenka Đurana, Sinišu Štorka i Roberta Kolara.
Već iduće sezone 2014/2015 nastupila sam u ozbiljnijoj ulozi, kao Annina u operi La Traviata, G. Verdija. Dirigent je bio Tibor Bogányi, inače šef dirigent Panonske filharmonije a u glavnim ulogama tu su bili Urška Arlič Gololičič, Aljaž Farasin i Robert Kolar. Već tijekom proba za tu operu osjetila sam žar koji u sebi nose kako dirigent tako i solisti, nisam mogla vjerovati da se čak za vrijeme ponavljanja istih dijelova arija ili dueta mogu naježiti ili zaplakati zbog čiste emocije i energije koja je prenesena od strane solista i dirigenta.
I sve to dovelo je do mog diplomskog koncerta koji je bio u lipnju 2015. godine. Izvođenje Exsultate jubilate W. A Mozarta uz orkestar Opere i Te Deum A. Brucknera uz Zbor i Orkestar Opere HNK I pl Zajca sa solistima Ivanom Srbljan, Markom Fortunatom i Slavkom Sekulićem a sve to pod ravnanjem mladog maestra Igora Vlajnića.
Sada ste zaposleni u HNK, kakav je to osjećaj biti članom jedne nacionalne kazališne kuće?
Trenutno sam član Zbora Opere HNK I pl. Zajc, sama činjenica da na posao idem“ u kazalište“ još mi uvijek zvuči kao neki san. Ulazak u jednu takvu zgradu, prolazak hodnicima, probe za projekte. I onda nakon mukotrpnog rada pripreme za izlazak na scenu, počevši od kostima, šminke, frizure, samog kolektiva koji čine topli i vedri ljudi… Ma… nemam riječi.
Svaki put prije izlaska na scenu u glavi mi je misao “Tko je sve koračao ovim daskama”, “Tko je sve sjedio u ovim ložama” i osjećam se kao u filmu! To je jedna jedinstvena energija koja se osjeti kad ljudi zajednički rade za isti cilj, za glazbu i muziciranje.
Prvi projekt kao dio Zbora bila je već spomenuta Muka po Ivanu, J. S. Bacha, dirigirao je Tibor Boganyi. Upravo na tom projektu vidljiva je bila energija i žar o kojima cijelo vrijeme pričam. To je nešto van zemaljsko, ispunjujuće i iscjeljujuće…
Oduševljenje se vidi svako jutro na mom licu prilikom ulaska u kazalište. Te stvari se ne mogu opisati riječima. Zahvalnost, velika zahvalnost…
Nedostaju li vama Križevci?
Naravno da mi nedostaju! Nedostaje mi grad, i ljudi. Krajem prošle godine sam bila dio velikog zbora bivših učenika Glazbene škole Alberta Štrige koji je izvodio Carminu Buranu C. Orffa, i sam odlazak na probe upravo u školu u kojoj sam na flauti odsvirala prve note, otpjevala prve arije u meni budi jednu posebnu sreću. A tek kad sam srela profesore i bivše kolege, osjećaj je bio predivan.
Trenutno imamo puno posla stoga ne znam kada ću idući puta doći u Križevce, vrlo vjerojatno će to biti u ljeti… Kad svi iz Križevaca odu na more, ja ću…. s mora u Križevce!
prigorski.hr
foto: Bojan Šober/Eugenia Medić