Svi u Križevcima dobro znaju anegdotu o tome kako su volovi vukli u dijelove rastavljen teški mramorni oltar svetog Križa iz Zagrebačke katedrale, gdje je u duhu regotizacijskog purizma postao suvišan.

kriz4

Kao prekobrojan, oltar koji se nakon restauracije katedrale nije trebao vratiti na svoje staro mjesto, poklonjen je crkvi svetog Križa u Križevcima, kako bi ovome, toliko uz Križ vezanom gradu, podario najljepši ukras. Nećemo ovdje pisati koliko je volova vuklo teški mramor, koliko je trajao prijevoz, niti koliko su goniči žurno poticali volove da brže vuku, kako bi lijepi oltar što prije stigao na cilj.

kriz2

Oltar je pred nekoliko dana zablistao u sjaju posljednje obnove, odnosno konzervatorskog čišćenja, te želimo iskoristit priliku da sugrađane malo više upoznamo sa ovim jedinstvenim djelom i njegovim genijalnim autorom.

kriz3

Francesco Robba jedan je od najvećih majstora baroknog kiparstva ovih prostora, aktivan u današnjoj Republici Sloveniji i Hrvatskoj. Ovaj Venecijanac sa kranjskom adresom, u potpunosti se specijalizira za oltare, te ih u Kranjskoj, posebno Ljubljani, izvodi mnoštvo, a nekoliko svojih značajnih djela ostvaruje i u Zagrebu, i to u crkvi svete Katarine, te u zagrebačkoj katedrali.

kriz6

U Kranjskoj doživio je kao umjetnik najviše počasti, izvodi oltare za katedralu i za uršulinsku crkvu, te za mnoge druge crkve diljem Kranjske. Od rijetkih svjetovnih djela ističe se ‘Vodnjak treh kranjskih rek’, fontana kranjskih rijeka u centru stare Ljubljane, koja je posljednjom restauracijom zamijenjena faksimilom, kako bi vrijedni original bio očuvan.

kriz7

Počasni je građanin Ljubljane, član proširenog Gradskog vijeća, te Državni inženjer cijele Kranjske. No čini se da je u zrelim godinama ta slava ponešto potamnjela, jer Robba 1755. napušta Ljubljanu (u kojoj se i oženio, te živi sve od 1722.), te prelazi u Zagreb, ne samo da bio preuzeo nove narudžbe, nego da se više nikad ne bi vratio, te da bi u Zagrebu ubrzo i umro.

kriz8

Koliko je tome ‘kumovao’ profesionalni krah u Kranjskoj, a koliko niz osobnih tragedija, teško je reći. Izvodi u Zagrebu svoje posljednje djelo, oltar Svetog Križa za katedralu, sažetak višedesetljetnog genija i svakako najbolje svoje djelo, što potvrđuje niz stručnjaka za njegovo djelo.

Oltar svetog križa potpuno je atektonsko djelo, čiji retabl ne drži nikakva vidljiva struktura: nad orijentalnim turbanom, s kojeg se prostire plašt, dominira simbolična figura pelikana koji kljuje utrobu, kako bi nahranio mladunce. Plašt obavija živahni kartušni okvir koji crninom i zlatnim okvirom neodoljivo asocira na lijes. Oko ove draperije tri su scene u prvom planu: Raspeti, a lijevo od njega scena Mojsija sa mjedenom zmijom, dok je desno scena žrtvovanja Abrahamovog. Drevni motiv Biblije siromašnih (Biblia pauperum), prefiguracije – scena iz Starog zavjeta, koje su sukladne i nagovještaju ključne događaje Spasenja – doveden je u ovoj kompoziciji do savršenstva.

Mojsijeva mjedena zmija ikonička je prefiguracija iscjeljujućeg Križa, dok je Abraham, spreman da žrtvuje sina Izaka, tim činom pokornosti blizak Bogu, koji jednako žrtvuje Sina. Tu je i motiv Pelikana, također preuzet iz gotičke ikonografije.

kriz5

U ikonografiji Raspeća, Isus redovito nije sam: tu je njegova zemaljska Majka i omiljeni učenik Ivan. Zašto je ovdje sam, usamljen, napola ogrnut samrtničkim crnim pokrovom? Što je genijalnog kipara potaklo na ovakav iskorak iz klasične ikonografije? Odgovor možda leži u biografiji. Ili da navedemo nadahnutim sažetkom povjesničarke umjetnosti Vere Sinobad, koja, pišući o ovom remekdjelu, koje je sudbina podarila Križevcima, zaključuje: Ovo posljednje Robbino djelo dovršeno je 1756. godine. Već u siječnju iduće godine, majstor je umro, a pokopan je u kaptolskoj župi u Zagrebu. Podaci iz tih posljednjih godina potvrđuju, da Robba nije stigao u Zagreb samo zbog izvršavanja narudžbe, već i zato, što je ogorčen i uništen zauvijek napustio Ljubljanu.

U tom trenutku bilanca njegova života bila je ovakva: osam smrti u obitelji, (žena i djeca), izgubljen sav imetak, napuštena kuća i radionica, siromaštvo, nepriznanje i neuspjeh. I 58 godina. U takvu stanju, tema koju je nametnula narudžba, duboko u njemu odjekuje. Stari majstor zamišlja oltar, koji nas se doima poput nekog uzdignutog katafalka. U plitku crnu školjku zavjese smjestio je smrt na križu, a uokvirio je hladnim, bijelim i zlatnim konturama.

kriz9

U tu funebralnu atmosferu uvukao je dva biblijska prizora, od kojih u onom desnom, iskaljuje težinu svog vlastitog martirija. I upravo ta koherentnost subjektivnog stanja i karaktera zadane teme je podloga snage dojma, odnosno visoke umjetničke vrijednosti tog djela.

Francesco Robba umro je u Zagrebu 24. siječnja 1757., ne zaključivši opsežnu narudžbu za katedralu, koju je u dobi od 58 godina zakljkučio, ali završivši barem ovo djelo. Usamljen i siromašan nemjerljivo je obogatio kulturnu baštinu triju naroda i država…

Zdenko Balog/prigorski.hr