Vozeći se starom prometnicom iz smjera Koprivnice prema Zagrebu, mnogi putnici prolaze kroz manja mjesta ne primjećujući njihovu posebnost.
Obiteljske kuće poredane uz cestu iz jurećeg automobila izgledaju gotovo jednako, a pogled zastane tek na nekom neobičnom prizoru. Već nakon par kilometara vožnje, pažnju nam je privukla tabla Bojnikovec. Mjesto se u dokumentima prvi put spominje 1267. godine, a moguće je da je ime dobilo po kalničkim plemenitašima Bojničić, piše glaspodravine.hr.
U davnini je selo bilo na drugom lokalitetu, pomaknuto sjevernije prema Križevcima, no godinama je naseljavano na mjestu gdje je i danas. Nekada plemićko selo, danas naselje, Bojnikovec spada u sastav Grada Križevaca. Selo je kroz povijest raslo i stagniralo, a u novije vrijeme najviše stanovnika Bojnikovec je imao 1981. godine kada je u njemu popisano 276 mještana. Stanovnici su se nekad uglavnom bavili mješovitom poljoprivredom i iskorištavanjem okolnih šuma, a za svoje potrebe još uvijek obrađuju i vinograde koji su na brdu Mladine, u susjednom selu. Svako je domaćinstvo hranilo svinje, raznu perad i tri-četiri krave koje su danju radile u polju, a ujutro i navečer davale mlijeko.
Sjećanja na ta, ne tako davna, vremena u svom domu s nama je podijelio Darko Fureš, predsjednik Mjesnog odbora i predsjednik dobrovoljnog vatrogasnog društva, koji vrlo dobro poznaje život u naselju.
– Poljoprivreda me nikad nije privlačila jer su me oduvijek zanimali automobili i kamioni, no pomagao sam roditeljima koji su imali od četiri do pet krava. Živio sam s njima u obiteljskoj kući sve do ženidbe sa suprugom Marinom s kojom imam sina Mateja i kćer Marinelu, objasnio nam je Darko. Umjesto poljoprivrede ipak je izabrao zanimanje vozača pa je godinama vozio kamion. Desetak godina radio je i kao poslovođa na benzinskoj stanici, no već nekoliko godina vozi vozilo hitne pomoći u Križevcima. Iz djetinjstva pamti lijepe uspomene.
Saznali smo da je njegov djed Đuro Hajdrović prvi u selu kupio njemački traktor Deutz i vršilicu za žito ili dreš, kako su je tada zvali mještani. Tih pedesetih godina proteklog stoljeća djed Đuro bio je najjači gazda u selu. Osim dreša, imao je i kosilicu i vezačicu, a njegove usluge košnje i vršenja žita koristili su i stanovnici okolnih sela.
– Sjećam se da tada gotovo i nije bilo automobila u selu, a glavno prijevozno sredstvo bio je bicikl. Mi djeca vodili smo krave na ispašu i dok su krave pasle sočnu travu, mi smo se igrali raznih tada popularnih igara lovača, skrivača, kauboja i indijanaca…Poljoprivredni poslovi tad su izgledali drugačije nego danas. Kukuruz se brao ručno, klipovi su se vozili doma, a navečer bi se okupili susjedi i ručno skidali komušinu. Susjedi su razgovarali i pjevali, a da bi lakše podnijeli hladnoću u štaglju, uvijek se našla i koja boca rakije, prisjetio se Darko.
Tih, pedesetih godina proteklog stoljeća, u selu je sagrađen i vatrogasni dom. Braća Valjak dali su svoju parcelu gdje se iskapala zemlja i pekla cigla kojom su mještani sami gradili dom koji je, iako mali, zadovoljavao tadašnje potrebe vatrogasaca. Kasnije, dom je osamdesetih godina nadograđen prvi put, a 2000. godine dobio je i spremište za opremu.
Nedaleko doma i nasuprot lijepo uređenog groblja stoji velika crkva Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, izgrađena oko 1910 godine. Administrativno pripada župi Presveto srce Isusovo i Sveti Ladislav Mali Raven, a vlč. Zvonko Rogina u njoj služi svetu misu tri put godišnje. Kapela vapi za obnovom koja je u planu, a vjernici Bojnikovca se nadaju da će što prije početi.
Osim poljoprivrednika u selu su bili i obrtnici. Vrstan kovinotokar bio je Stjepan Lončarić, a kovinotokara i glodača u svojoj tvrtki već tada je imao Dragutin Mikin. Obradom metala bavio se i kovinotokar Franjo Valjak, a njegova tvrtka sve do prije pet ili šest godina proizvodila je transportere i trebljače za kukuruz.
Blizinu šuma iskoristio je Drago Lončarić, a proizvodi iz njegove tvrtke za obradu drva odlazili su i u Italiju. Pilana više ne radi kao prije, no još uvijek radi sušiona drva. Do kraja pedesetih godina Bojnikovec je imao i trgovinu u vlasništvu obitelji Lugomer, a ugostiteljske objekte imali su Zdravko Pološek i Stjepan Jajić.
Nositelj društvenih aktivnosti u selu već tradicionalno je DVD Bojnikovec.
Osnovano je 12. svibnja 1933. godine, a danas ima čak 86 članova koji čine šest natjecateljskih ekipa. Tu su muška i ženska ekipa od 6 do 12 godina, muška momčad od 12 do 16 godina, muška B ekipa te ženska A i B ekipa.
Bojnikovec ima asfalt, struju i telefon, a jedan dio ima i vodovod. Kanalizaciju i plin stanovnici nemaju, no u okolnim šumama ima dovoljno drva za grijanje. Nekada poljoprivrednici, većina mještana danas radi u Križevcima, ali još uvijek ima i nekoliko obiteljskih gospodarstava. Velike farme pilića imaju Marijan Vučković i Dražen Fureš, Božidar Vrbanec uzgaja lješnjake i orahe, a Kristijan Valjak i Dražen Jakopović imaju mliječne farme i tovljenike. Oni koji imaju naslijeđene livade i oranice, a zaposleni su u tvrtkama, zemlju su iznajmili poljoprivrednicima iz susjednih sela. Danas u Bojnikovcu u 52 naseljene kuće živi 194 stanovnika, koji sve administrativne, liječničke ili veterinarske potrebe rješavaju u Križevcima.
Napušteno je 16 kuća, no ništa bolja situacije nije ni u drugim naseljima. Struktura stanovništva je relativno zadovoljavajuća. Starijih stanovnika ima 40, a 115 mještana je srednjih godina. Raduje činjenica da ima i 39 mještana koji još nisu punoljetni. Niže razrede od prvog do četvrtog razreda, školu u dva kilometra udaljenom Velikom Ravnu, pohađa 11 učenika, a više razrede učenici pohađaju u Križevcima.
Od mještana smo saznali i da je najstariji stanovnik Vjekoslav Huzjak koji ima 93 godine, a najmlađa stanovnica je Bruna Garašanin, rođena prije nešto više od mjesec dana.