Nižu gimnaziju i trgovačku školu polazio u Varaždinu, Zagrebu i Trstu. Od 1879. do 1881. radio je u predstavništvu tršćanske trgovačke kuće Bienenfeld u Adenu, a potom nastavio studij na višim ekonomsko-komercijalnim školama u Trstu, Beču, Leipzigu, Münchenu i Hamburgu. Uz to se bavio knjižarstvom. God. 1890. stupio je kao poslovni drug u očevu trgovinu, a 1903. preselio se u Zagreb, gdje sljedeće godine otvara nakladnu i komisionu knjižaru i znanstveni antikvarijat, pod nazivom Slavenski (hrvatski) znanstveni antikvarijat.

Knjižaru je 1920. preuzelo dioničko društvo pod imenom Jugoslavenska znanstvena knjižara, a B. je do 1928. vodio antikvarijat. Upravitelj je »Obnove«, jugoslavenskoga nakladnog dioničkog društva (1929–40). Od 11. XI 1941. do 10. IV 1942. zatvoren je u Staroj Gradiški s grupom slobodnih zidara, kojima je pristupio prije I svjetskog rata. God. 1942. i 1943. bio je dvaput zatvaran. Nakon rata do potkraj 1946. bibliotekar je Nakladnog zavoda Hrvatske. Bio je član Društva hrvatskih književnika, PEN kluba, predsjednik Kluba knjižara i prvi predsjednik anticionističkog udruženja Narodni rad; povjerenik Arheološkog muzeja u Zagrebu, član Hrvatskoga starinskog društva u Kninu, Hrvatskoga glazbenog zavoda, Društva umjetnosti, Bratovštine hrvatskih ljudi u Istri i Matice hrvatske.

Radove iz književnosti, kulturne povijesti, tiskarstva i bibliotekarstva objavljivao je u publikacijama Obzor (1880, 1893, 1919, 1921), Hrvatska (1890–91), Vienac (1894–1902, 1927), Prosvjeta (1895, 1901, 1903), Građa za povijest književnosti hrvatske(1901), Nada (1901), Smotra dalmatinska (1901), Vidici (1903, 1938), Hrvatski bibliofil (1905), Vitezović (1905), Börsenblatt für den Deutschen Buchhandel (Leipzig 1910), Glasnik slobodne zidarske lože »Ljubav bližnjega« (1913–14), Savremenik (1920, 1927–28), Šestar (1921–22), Nova Evropa(1922), Narodna starina (1923, 1925, 1933), Hrvatska revija (1925, 1928), Knjižarstvo (1928), Hrvatsko kolo (1931, 1934, 1937, 1939), Novo doba (1931), Grafička revija (1932, 1936–37), Hrvatska književna kritika (1935), Annales de l’Institut français de Zagreb (1940), Senj (1940), Les Croates(1942), Časopis za hrvatsku povijest (1943), Naša domovina (1943), Prager Presse (1943), Kazališni list (1945/46), Za nas (1946), Ostvarenja (1947). Nakon smrti objelodanjeni su mu radovi u Narodnoj knjizi (1949–50), Filateliji (1952), Librima (K?benhavn 1955), Otočkom ljetopisu Cres–Lošinj (1973). —

Breyer je u nas prvi na znanstvenoj osnovi vodio antikvarijat. Prvotiske i druga rijetka djela hrvatskih i slavenskih pisaca sam je pronalazio ili nabavljao preko svojih razgranatih veza širom zemlje i svijeta. Njegovi su katalozi uvršteni u red važnih bibliografskih pomagala. Više knjiga, stampata te drugih vrijednih predmeta poklonio je zagrebačkim kulturnim institucijama.

DJELA: Pokus bibliografije povjesti pobjede kod Siska 22. lipnja 1593. i obsada tvrdje sisačke po Hasan paši bosanskom u god. 1591. i 1592. Križevci 1893. — Nešto gradje staroj hrvatskoj književno-kulturnoj povjesti. Križevci 1898. — Prilozi k starijoj književnoj i kulturnoj povjesti hrvatskoj. Zagreb 1904. — Marko Breyer 1838–1908. Nekoliko listova uspomene u oči sedamdeset godišnjice njegove.Zagreb—Križevci 1908. — Antun conte Zanović i njegovi sinovi. Roman života jedne paštrovsko-budljanske porodice u pretprošlom i prošlom vijeku (1720–1834). Zagreb 1928. — Südslawische Rara und Rarissima. Eine empfindsame bibliophile Exkursion. Wien—Leipzig—Zürich (1937). — Tragom života i rada Frana Kurelca, hrvatskoga preporoditelja i književnika (1811–1874). Zagreb 1939. — O starim i rijetkim jugoslavenskim knjigama (dopunili B. i T. Jakić). Zagreb 1952.