Mirko Bogović, književnik i političar . Kao sin upravitelja imanja djetinjstvo je proveo na posjedu Grani kod Novog Marofa i starom gradu Gotalovcu. Osnovnu školu polazi u Križevcima (1822–24), gimnaziju u Varaždinu (1824–30). Studij filozofije započeo je u Szombathelyu, nastavio u Zagrebu (1831). Prekinuvši studij, zaposlio se 1832. u vojnom uredu u Varaždinu, a 1833–37. polazi kadetsku školu u Petrovaradinu te odlazi u pukovniju u Osijek. God. 1840. napušta vojničku službu, odlazi u Križevce, gdje se kraće vrijeme bavi mjerništvom, zatim u Osekovo A. Nemčiću, koji ga nagovori da privatno studira pravo. Od 1841. boravi u Zagrebu, gdje ulazi u krug iliraca i sudjeluje u njihovim akcijama. Postao je banski bilježnik 1842, a krajem iste godine začasni podbilježnik Zagrebačke županije. God. 1843. odlazi s barunom F. Kulmerom na Požunski sabor, gdje se upoznao sa slovačkim rodoljubima L. Štúrom i J. M. Hurbanom.
U Pešti je 1844. položio odvjetnički ispit te bio imenovan prisjednikom Sudbenog stola Križevačke županije, potom Aradske. Za restauracije Zagrebačke županije 1845. bio je ranjen, te radi istrage odlazi u Beč, zatim putuje u Bratislavu i Peštu, gdje se sastao s J. Kollarom. U Zagreb se vratio 1846. i bavio odvjetništvom. God. 1847. postao je aktuar Ugarskoga komornog inspektorata u Rijeci, a kako je u znak otpora prema mađarizaciji odbio položiti zakletvu, napušta komorsku službu. Potom je banski i državni povjerenik u Turopolju (1848) i Varaždinu (1848–50). Proglašenjem Oktroiranog ustava daje 1850. ostavku i posvećuje se književnosti. God. 1848. pripadao je Kušlanovu krugu, koji je nastojao nacionalno i politički odgojiti seljaka. Od 1852. uređivao je list Neven; zbog objavljivanja pjesme Domorodna utjeha I. Filipovića osuđen je na šest mjeseci zatvora (1853). Poslije postaje tajnik Društva za jugoslavensku povjesnicu, ali se 1854. odrekao i tog zaduženja. Kraće vrijeme zamjenjuje Lj. Vukotinovića Farkaša u redakciji Gospodarskog lista, bavi se gospodarstvom na svom imanju i ne sudjeluje u javnom životu. Nakon Oktobarske diplome (1860) ponovo ulazi u politički život. Sudjelovao je na Banskoj konferenciji (1860) te bio izabran za zastupnika Zagreba u Hrvatskom saboru (1861).
Tada se počeo zauzimati za uniju Hrvatske s Ugarskom na temelju narodne i političke ravnopravnosti, što ga je odijelilo od dotadašnjih političkih sumišljenika. Svoje političke poglede izložio je u brošuri Politische Rückblicke in Bezug auf Kroatien (1861). Kako je napadnut zbog mađaronstva, odriče se zastupničkog mandata. God. 1864. izabran je za predsjednika Čitaonice zagrebačke, ali je ona, kao stjecište političke opozicije, ubrzo ukinuta. Ponovno je izabran za zastupnika Zagreba 1865, a 1867. postaje veliki župan zagrebački te 1871. savjetnik hrvatskog ministra u Budimpešti. Narodnjaci su ga i dalje napadali kao unionista pa ga je i P. Preradović osudio u sonetu posvećenom A. Nemčiću. Nakon umirovljenja (1875) vraća se u Zagreb i potpuno povlači iz političkog života. Bio je član JAZU od 1866. — Javio se pjesmama na njemačkom jeziku (Croatia, 1841), a prvi mu je objavljeni rad na hrvatskomu pjesma Bjegunac (Danica, 1841, 24).
Pjesme, pripovijetke, drame i članke objavio je u publikacijama Croatia (1841–42), Danica ilirska (1841–42), Narodne novine (1842, 1948, 1856–57, 1861, 1866–67), Iskra, almanah (1844, 1846), Danica hrvatska, slavonska i dalmatinska (1845–48), Luna (1845, 1855, 1858), Agramer Zeitung (1848, 1857, 1862, 1865, 1880–81), Südslavische Zeitung (1849–52), Union (Prag 1850), Kolo (1851, 1853), Neven (1852–58), Srpske novine (1852), Gospodarski list (1856), Pozor (1860–63, 1866), Dragoljub, kalendar (1864, 1882), Glasonoša (1864–65), Vienac (1882), Obzor (1888) i dr. Potpisivao se Em., Emerich B., M. B. — Prve zbirke pjesama — Ljubice te Smilje i kovilje — nastale su pod utjecajem dubrovačkih pjesnika i narodne poezije, a Domorodni glasi pisani su u duhu ilirskog nasljeđa s aktualnom političkom tendencijom. Pisao je novele i pripovijetke romantično-sentimentalnih fabula (tzv. hajdučko-tursku novelistiku), s namjerom oživljavanja hrvatske prošlosti (Hajduk Gojko, Grad Gotalovec, Krvavi most u Zagrebu i dr.) te humoreske (Šilo za ognjilo).
Gotovo sve prozne radove objavio je u Nevenu, a zatim u knjizi Pripovesti. U vrijeme apsolutizma nastaju i njegove povijesne drame s političkim aluzijama; drama Frankopan nadahnuta je mržnjom protiv Habsburgovaca, Stjepan, posljednji kralj bosanski, osuda je nesloge, a Matija Gubec, kralj seljački, potiče na razmišljanje o društvenom položaju seljaka. Nakon pada apsolutizma vratio se ljubavnoj i refleksivnoj lirici te aforizmima i epigramima. B. je izdao Nemčićeve pjesme (1851) i napisao njegov životopis. Bio je urednik Kola (1853), gdje je počeo objavljivati Kratak pregled naše književnosti (od 1835). Prevodio je s njemačkog. Neke njegove pripovijetke i sve tri drame prevedene su na češki. Skupljao je narodne poslovice, zagonetke i pjesme. Bavio se i publicističkim radom te je pisao o kulturnim, političkim i gospodarskim problemima. Objavio je više brošura na njemačkom jeziku: Zur bosnischen Frage (Zagreb 1880), Eine Lanze für den Schiffahrtskanal Rugvica Agram (Zagreb 1881), Ursachen und Wirkungen (Zagreb 1884) i dr.
U rukopisu je ostala nedovršena drama Stari i mladi Hrvati, satirični ep Grabancijaš đak i brošura Zur Abwehr. — Njegovu poeziju obilježuje konvencionalan lirski subjektivizam i rodoljubna romantika, prozu pseudopovijesna, hajdučko-turska tematika, a drame povijesni neoklasicističko-romantički sentimentalizam. Djelujući u književnosti u dugom razdoblju od ilirizma do razvijenog realizma, B. postaje središnja književna osoba u doba Bachova apsolutizma i po književnoj proizvodnji i po uređivanju Nevena, ali mu se zbog slabe umjetničke vrijednosti pjesama, pa i pripovijedaka i drama, mjesto u književnosti sve više određuje prema značenju što ga je njegovo djelo imalo u razvoju hrvatskoga proznog i dramskog izraza.