Rodio se kao prvo dijete u braku vlastelina Josipa i Marte Kiepach. Dobiva ime po svojem djedu, prvom križevačkom Kiepachu. Bio je veliki izumitelj na polju elektrotehnike. Nažalost, neopravdano zaboravljen, a široj javnosti gotovo nepoznat po svojim izumiteljskim zaslugama. Rodio se 12. veljače 1894. godine u Križevcima gdje završava pučku školu. Realnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu, završivši je 1912. i maturiravši 1914. godine. Već u svojoj 16. godini postaje poznat po svojim izumima koje patentira u nekoliko europskih država. Tadašnje novine proglašavaju ga “umnim čudovištem”, dakle, svojevrsnim “čudom od djeteta”, piše na njemačkom jeziku 24. listopada 1911. list Agramer Zeitung, a glavnu vijest o Marcelu donose zagrebačke Narodne novine jedan dan ranije, dakle od 23. listopada 1911. godine:

U osmom razredu zagrebačke realne gimnazije sjedi ove godine tih i skroman djak sa zamišljenim, melanholičnim očima. Uviek je ozbiljan, pa se čini, da smiešak nikada ne može ni preletjeti preko njegova lica. Ime mu je Marcel pl. Kiepach, a rodom je iz Križevaca, gdje mu je otac posjednik. U naukama je dobar, ali nije odlikaš. I još prije nekoliko dana nitko nije ni mislio da se on u privatnim svojim časovima zabavlja velikim idejama, koje kud i kamo prelaze omeđeni krug propisanog školskog gradiva. Prekjučer, međutim puce glas u zgradi realne gimnazije, da je Kiepach uzeo u svim evropskim državama patent na dva znamenita iznašašća i da se pariške, bruseljske i berlinske agenture otimaju koja ce većim ponudama privabiti mladog Marcela u svoj trgovački krug. Bruseljska agentura “Globus” nudi mu za jedno iznašašće smjesta 50.000 franaka kao osnovnu bazu (koju je medjutim spremna znatno povisiti) i 5 posto čistoga dobitka, dok živi. Parižka agentura javlja, da se je našao milijunaški kozorcij koji bi s najvećom spremnošću njegova iznašašća financirao… Sve su ovo tako važna iznašašća, da ce u cielom svietu pobuditi najživahniji interes, pa i čitav preokret. Mladom našem maturantu možemo dakle najtoplije čestitati i zaželjeti, da mu i daljnji rad (a čujemo da je zabavljen desetkom novih izuma) urodi ovakvim plodom na čast hrvatskom imenu i školi, koja ga je odgojila. A kako se i ne bi novine raspisale, kad mladi Marcel već 16. ožujka 1910. patentira u Berlinu svoj žiro-kompas. Radilo se o uređaju za daljinski prijenos pokazivanja otklona brodskog kompasa na kojega nisu utjecale magnetske sile niti željezno okruženje broda. Marcel je ovaj svoj izum kasnije još usavršio.

Drugi njegov važan izum je Dinamo stroj za rasvjetu svih vrsta kola. Ovaj izum priznalo je 19. siječnja 1912. francusko Ministarstvo trgovine i industrije. Spomenuto otkriće našlo je svoju primjenu u osvjetljavanju kočija, automobila, omnibusa i željezničkih vagona, a električna energija proizvodila se njihovim kretanjem. Nedugo zatim, Marcel prijavljuje Carskom patentnom uredu u Berlinu u lipnju 1912. svoj treći izum: Strujni prekidac za rentgenske aparate, koji je djelovao na principu tlaka plina. Jedan od važnih njegovih patenata je i Mali transformator za niski napon kojega prijavljuje zajedno s poznatim konstruktorom Heinrichom Weilandom. Ovaj mali transformator proizvodio je niski napon za razne svjetiljke kao što su rudarske ili zubarske, za
motore aparata za masažu i sl. Tu je još i konstrukcija Držača za čitanje knjiga, te zahtjev za patentiranje Postupka za namatanje svitaka na zatvorenim okvirima. Iz njegove obimne prepiske sa stručnjacima iz Berlina (sačuvanih u Gradskom muzeju Križevci) može se zaključiti da je Marcel radio na konstruiranju različitih električnih naprava kao što su jednofazni motor, bifilarni most, variometar, istosmjerni motor, različiti mjerni instrumenti, a zanimao se za područje magnetizma, akustike i prijenosa zvučnih signala. Zahvaljujući njegovoj sestri Pauli sve što je obitelj čuvala o njemu darovano je križevačkom Muzeju.

Patentno pismo za dinamo za rasvjetu

Patentno pismo za dinamo za rasvjetu

Nalaze se tu originalna patentna pisma za gore spomenute izume, brojna korespondencija s raznim patentnim uredima i posebno s dipl. ing. Arthurom Kuhnom iz Berlina, vjerojatnim njegovim odvjetnikom (zastupnikom) za patente. Tu je još i Marcelova bilježnica, odnosno blok sa 130 listova izračuna, crteža, nacrta, formula i drugih olovkom ispisanih zabilješki (inv. br. 5228), koje mogu razumjeti samo stručnjaci elektrotehničke struke. Zanimljivo je spomenuti da imamo nekoliko fotokopija Marcelovih pisama koje je on slao svome ocu dok je imao svega 9 godina. Već je tada konstruirao različite naprave jer u jednom pismu navodi: …Preko nedjele i četvrtke radim jednu novu mašinu koja meče slova u onaj pleh… Kako se uspomene najlakše čuvaju preko fotografija, tako ih je obitelj sačuvala veći broj, na kojima Marcela vidimo od majčinog naručja, preko slika malog poljoprivrednika, mladog intelektualca i školarca, mladića s biciklom i na kraju, vojnog časnika. Sačuvana je i njegova svjedodžba o ispitu zrelosti koji je položio s odlikom. Zanimljiva je godišnja svjedodžba osmog razreda realne gimnazije, šk. god. 1911./12., gdje uočavamo da je bio, nota bene, slab iz matematike! Postigao je samo ocjenu dovoljan (kao i iz vjeronauka). Veoma dobar bio je iz njemačkog, kemije, higijene i gimnastike, a u rubrici fizika piše: izvrstan! (inv. br. 5234) Nakon položenog ispita zrelosti 1914. godine i prvih uspjeha sa svojim pronalascima, roditelji ga ipak šalju na studij gospodarskih nauka u Halle, a poslije u Berlin. Otac Josip vidio je u njemu svojega nasljednika na imanju i bilo je važno da mu sin stekne stručna znanja iz poljoprivrede. Ali Marcela privlače tehničke znanosti pa paralelno upisuje Visoku tehničku školu u Charlottenburgu u Berlinu koju polazi i njegov rođak Milan Kiepach.

Originalno patentno pismo s nacrtom

Originalno patentno pismo s nacrtom

No, to nije potrajalo dugo. Izbijanjem Prvog svjetskog rata javlja se 1914. na frontu kao jednogodišnji dobrovoljac. Kao austrougarski vojnik poslan je na rusku frontu u Poljsku gdje pogiba 13. kolovoza 1915. godine. Najopširniji prikaz o tome donio je Wiener Salonblatt koji je, uglavnom, donosio vijesti o pripadnicima visokog društva. U br. 7 od 12. veljače 1916. objavljena je fotografija Marcela u časničkoj uniformi i sljedeći tekst:Na str. 10 donosimo danas sliku k.u.k. zastavnika 5. U1 pukovnije Marcela Kiepacha pl. Haselburg, koji je 13. kolovoza 1915. u Rusiji-Poljskoj na čelu svojih ljudi umro junačkom smrću. Rođen je u Križevcima u Hrvatskoj 12. veljače 1894. godine kao jedini sin veleposjednika i narodnog poslanika Josefa i žene Marthe Kiepach pl. Haselburg rođene baronice Locatelli pl. Schönfeld i Eulenburg. Maturirao je u Zagrebu s izvanrednim uspjehom te studirao potom jednu godinu u Halleu na Saale i dvije godine u Berlinu na visokoj školi za poljoprivredu, gdje je njegovo ime upisano na ploči počasnih. Istovremeno je studirao i na Technik u Charlottenburgu. Bogatog talenta, vrlo muzikalan, osobito nadaren za slikarstvo, bio je izvanredno dobar u elektrotehnici. S neumornom marljivošću i s ustrajnošću koja se rijetko susreće radio je i učio na tom području od svog najranijeg djetinjstva, te je već sa šesnaest godina napravio neke izume koji su pobudili pažnju u stručnim krugovima te ih je jedna berlinska tvrtka preuzela i počela proizvoditi. Stekao je patente u Americi, Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj, bio učestalo u kontaktu s prvoklasnim stručnjacima koji su ga često opisivali kao “genija koji se rijetko rada”. Glede njegovih potraživanja njegovi su ga roditelji već kao šesnaestogodišnjaka poslali posjetiti prva i najveća tehnička i strojarska postrojenja u Njemačkoj, kao i svjetsku izložbu u Bruxellesu, gdje je marljivo učio o najnovijim tekovinama tehnike. Posjetio je nadalje letački miting u Lilleu, Zepelin postrojenja u Friedrichshafenu, najveću postaju za bežičnu telegrafiju u Nauenu itd., te zahvaljujući izvanrednom pamćenju i neumornom studiranju stekao temeljito i opširno znanje neobično za takvu dob. 28. lipnja 1914. prijavio se u austrijsko-ugarskom konzulatu kao ratni dragovoljac i stavio se na raspolaganje jezgri 16. pješadijske pukovnije. Čim je njegovo godište unovačeno iskoristio je svoje pravo na jednogodišnje dobrovoljstvo, unovačen je u 5.

foto-kult-3

Patentno pismo za žiro-kompas; originalno patentno pismo s nacrtom

U1 pukovniju te je nakon vojne obuke u Varaždinu, Holicsu i Brucku na Leithi otišao na front protiv Rusije. Ispunjen domoljubnim entuzijazmom nije mogao dočekati dan kada će biti poslan na ratište, zajedno sa svim svojim izvanrednim osobinama kao osobe i vojnika. Njegovi su ga nadređeni opisali kao “jednog od najboljih” i kao “ponos pukovnije”. Prijavivši se dobrovoljno za opasne patrole, uvijek na čelu, potičući svoje ljude na revnost, bio je najneustrašljiviji primjer hrabrosti i izvršavanja domoljubne dužnosti. Unaprijeđen na čast zastavnika, odlikovan srebrnom medaljom za hrabrost I. i II. K1, sudjelova je u raznim bitkama kod vojnog nadvojvode Josefa i vojne postrojbe Woyrsch, kao i u pobjedonosnim pohodima u Lubinu, Iwangorodu i Varšavi. 12. kolovoza usmrćen je konj na kojem je jahao, sljedeceg dana i on sam. Poginuo je kod Stasina kao patrolni zapovjednik, usmrtio ga je jedan neprijateljski slaven pogodivši ga u srce. Sahranila ga je njegova eskadrila u parku dvorca Sabnie kod Sokolowa.

Njegovi duboko ožalošćeni roditelji oplakuju jedno uzorno, izvanredno dijete na kojeg gledaju s ponosom i radošću, dijete koje im nikada nije zadalo nikakve brige. Mlade sestre, Mariza, Paula i Elsa, stare 18, 17 i 14 godina, također žaluju za jedinim herojski hrabrim bratom. I zagrebački Jutarnji list od nedjelje, 31. listopada 1915. godine, na svojoj naslovnici donosi vijest o Marcelovoj pogibiji. Od tog vremena za Marcela Kiepacha se malo čuje. Posljednja zabilješka izašla je o njemu 1925. godine u ediciji Znameniti i zaslužni Hrvati 925.- 1925. na stranici 131. Iz zaborava dužeg od 50 godina ponovo ga izvlači križevački novinar Ottone Novosel svojim napisom u Vjesniku. Dobivši od Muzeja na uvid građu o Marcelovim izumima, Novoselov je članak izazvao veliki interes javnosti i neizmjernu radost među Marcelovim sestrama. Paula je odmah obavijestila sestru Maricu u Americi i Elzu u Austriji, a one su s veseljem komentirale taj događaj. Sretne su bile što njihov dragi i neprežaljeni Marcel ipak nije zaboravljen. U jednom pismu Elza se prisjeća anegdote, vezane uz Marcelov odlazak u Berlin sa svojim “iznašašćima”. Marcel je, naime, kao mladi gimnazijalac sam pošao u Berlin, noseći svoje nacrte. Kada se pojavio u jednom od patentnih ureda upitali su ga zašto otac nije donio sam svoje patente, već ih je poslao po svojemu sinu. Nastalo je veliko čudenje kada je Marcel objasnio da je upravo on autor donesenih pronalazaka, a ne njegov otac.

Za populariziranje medu stručnim krugovima zaslužan je dr. Vladimir Muljević, profesor emeritus na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. On je o mladom izumitelju imao priopćenje na IV. Međunarodnom simpoziju o novim tehnologijama u Puli 1993. Obilježavajući 100. godišnjicu rođenja Marcela Kiepacha Gradski muzej Križevci je 1994. organizirao predavanje na kojem je dr. Muljević govorio o izumiteljskom radu ovog talentiranog mladića. Tada izlazi još jedan članak Zorana Homena u Muzejskom vjesniku, glasilu muzeja sjeverozapadne Hrvatske, u kojemu se navode, po prvi put, i podaci o povijesti obitelji Kiepach8. U časopisu «ABC tehnike», kojega izdaje Hrvatska zajednica tehničke kulture, dr. Vladimir Muljević 2001. godine ponovo podsjeća mlade čitatelje na jednako tako mladoga izumitelja Kiepacha. Nakon saznanja o pogibiji, u Križevcima je bila organizirana komemoracija. Zaključujemo to po pisaćim strojem ispisanom govoru kojega je sastavio dr. Fran Gundrum Oriovčanin, gradski fizik (inv. br. 5222).

Fran Gundrum Oriovčanin

Fran Gundrum Oriovčanin

Na tri stranice teksta, nadahnuto i dirljivo Gundrum donosi Marcelov curriculum vitae i opis njegove pogibije. Govor nosi datum od 7. rujna 1915. godine (inv. br. 5222). Sačuvano je i više pisama sućuti obitelji Kiepach i osobni brzojav austrijskog nadvojvode Leopolda Salvatora i supruge Blanke (inv. br. 5215/2). Tek dvije godine nakon pogibije Marcelovo tijelo preneseno je u Hrvatsku. O prijenosu tijela vlakom, uz pratnju jednog vojnika, saznajemo iz pisma upućenog ocu Josipu (inv. br.5215/1). Njemu se iz Sabnie, (okrug Sokolow u Poljskoj), javio Lucian Moniuszko (i supruga Josephina) kraj čijeg dvorca je bio pokopan Marcel i koji je preuzeo organizaciju dopreme Marcelovog tijela. Račun za nastale troškove poslao je naknadno poštom. Tijelo je bilo izloženo na odru u obiteljskom dvorcu o čemu nam svjedoci jedna sačuvana fotografija. Pogreb je obavljen 20. siječnja 1917. na križevačkom groblju. Nadgrobno slovo održao je opet dr. Fran Gundrum Oriovčanin. Prerana smrt ovog mladog izumitelja lišila nas je mogućnosti primjene još mnogih i, zapravo, nepredvidivih pronalazaka koji bi sigurno bili od koristi cijelom čovječanstvu. Uostalom, otkrića za njegova života to su i potvrdila. Hoćemo li ikada saznati koliko je njegovih izuma našlo svoju primjenu, a da nisu bili prikazani kao njegovo intelektualno vlasništvo? Kako su zapravo završili ti patenti nakon 1918. godine? Dr. Muljević smatra da su Kiepachovi patenti ukradeni, a dr. Mira Kolar-Dimitrijević u svojim rukopisima navodi konstataciju da su patenti ušli u masu kojom su saveznici nakon završetka Prvog svjetskog rata konfiscirali patente državljana Austro-Ugarske Monarhije, pa tako i one našeg Marcela, što je u svakom slučaju vjerodostojnije. Kako su i takva pitanja rješavana versajskim ugovorom, preostaje povjesničarima da se pozabave tom problematikom. Ovdje su izneseni svi, do sada, poznati i dostupni podaci o našem mladom izumitelju, o njegovom životu, postignućima i uspjesima i, nažalost, pogibiji.

U Gradskom muzeju Križevci čuvaju se podaci i o drugim pojedinostima iz njegova djetinjstva koji nisu bitni kada govorimo o Marcelu kao izumitelju. A jesmo li upoznali baš sva njegova izumiteljska rješenja? Postoje li područja kojima se bavio, a da o tome nemamo saznanja? Da li se išta od toga negdje sačuvalo? Odgovore na ta pitanja dobili smo u proljeće 2004. godine. Slučajnost je htjela da to bude baš u vrijeme kada se pripremala izložba o obitelji Kiepach. Naime, nakon jednog pisma upućenog križevačkom gradonačelniku Branku Hrgu, uskoro u Križevce i osobno dolazi uvaženi arhivist iz Maribora dr. Peter Pavel Klasinć da bi nam priopćio kako je u njihovom Arhivu pronašao oko 1.000 originalnih dokumenata o izumitelju Marcelu Kiepachu iz razdoblja od 1911. do 1913./14. godine! Ostali smo svi iznenađeni, ali i beskrajno obradovani. Dr. Klasinc ponio je sobom više desetaka kopija pronađenih dokumenata i poklonio ih Muzeju.

Među dokumentima ima prepiske s brojnim patentnim uredima, različitih crteža, zabilješki i izračuna u kojima bi se najbolje snalazili stručnjaci s područja elektrotehnike. Nas je prvenstveno zanimalo otkuda ti dokumenti u Mariboru kada Marcel nikada tamo nije boravio. Onda smo razotkrili enigmu. Naime, Marcelov rođak Milan Kiepach (1892.-1989.) studirao je, kako smo već naveli, na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu u vrijeme kad i naš Marcel. Odlaskom na bojišnicu kao dobrovoljac, Marcel vjerojatno ostavlja sve svoje papire rođaku na čuvanje. Kako je doživio tragičnu smrt, sva dokumentacija ostala je kod Milana Kiepacha. Nakon studija on se zapošljava 1920. u poznatoj elektrani Fala kod Maribora i postaje njezinim dugogodišnjim direktorom. Kada je nedavno u mariborski Arhiv pristigla grada iz elektrane medu njom se našla i Marcelova ostavština. Otkriće gotovo tisuću novih dokumenata i obimne korespondencije Marcela Kiepacha nameće potrebu detaljnijeg istraživanja njegovog doprinosa na polju elektrotehnike i uloge u nastanku nekih izuma koji su, nakon njegove pogibije, možda pripisani drugima.

Dr. Klasinć iznio je tada prijedlog o organiziranju jednog međunarodnog simpozija na tu temu, gdje bi se uključili i arhivisti i povjesničari i stručnjaci elektrotehničkih znanosti iz onih zemalja s kojima je Marcel kontaktirao. Na taj način valorizirala bi se uloga mladog izumitelja Marcela Kiepacha koji je svojim pronalascima pridonio razvoju nekih, danas opće prihvaćenih, tehničkih postignuća. Marcel je to, vjerujemo, zaslužio. U Križevcima smo to prepoznali: Inovatorsko društvo i jedna ulica u Križevcima nose njegovo ime.

Zoran Homen (Cris 1/2005: 113-122)/prigorski.hr

foto: Gradski muzej Križevci