Predstava “Ljudi od voska” Mate Matišića u režiji Janusza Kice, čijom je praizvedbom Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu u petak završilo 2016. godinu, potresan je i snažan dramski triptih u kojemu taj istaknuti dramatičar i pisac, slijedeći otiske vlastite biografije, hrabro i bespoštedno ogoljuje svoju intimu u tri odvojene priče spojene u jednu veliku i mračnu sagu u čijem je središtu čovjek.
Matišićev čovjek, da bi postao čovjek, ponajprije mora biti dijete – a, iako je središnja figura svih triju priča lik Viktora, kojeg zbog njegove isfabulirane biografije dramskog pisca, scenarista i nekadašnje pop-rock zvijezde, možemo shvatiti kao svojevrsni autorov alter-ego, u središtu sve tri priče zapravo su djeca – nepriznata, nerođena, odbačena, mrtva, zanemarena, posvojena.
Koristeći te motive kako bi zapravo govorio o roditeljstvu i generacijskim odnosno transgeneracijskim traumama, Matišić gradi svojevrsni ‘teatar tjeskobe’, arenu unutar koje se, kao u borbama gladijatora, odvija bespoštedna bitka roditelj-dijete, do posljednjeg daha i neizvjesna ishoda.
U potrazi za impulsima za svoje tri drame autor je posegnuo, kao što je tipično za njega, u neposrednu stvarnost, ali je ovaj puta kao ishodište uzeo svoj život, poduhvativši se iskrenog raslojavanja vlastitog intimnog svijeta u pokušaju razračunavanja sa svime onime što za njega predstavlja neku devijaciju ili eksces.
Djeliće svoje autobiografije iskoristio je, međutim, samo kao gradivne elemente za tu kuću svog života, koje je pametnom dramskom igrom do te mjere isfabulirao i pomiješao s fikcijom, da je zapravo nemoguće odrediti gdje završava istina a počinje priča.
Svoju je intimu razotkrio kroz tri jasno odvojene cjeline: prva se odnosi na njegov život poznate osobe koja, nužno, ima prošlost koja se odjednom pojavljuje da bi ga progonila; druga predstavlja još jedan u nizu obračuna tog istaknutog dramskog pisca i glazbenika s mentalitetom njegovih rodnih Ričica – opterećujućim nasljeđem koje ga prati gdje god bio; dok se treća, koja je ujedno i emotivno najangažiranija, čini kao pravi kazališni eksperiment ogoljavanja, razračunavanja i na koncu prihvaćanja događaja iz autorove relativno nedavne prošlosti vezanih uz njegov status posvojitelja dviju djevojčica nakon smrti njihovih poznatih roditelja.
Sve to, međutim, ipak je stvar osobne interpretacije, iako je čitav tekst toliko nabijen strašću i emocijama, da je teško zamisliti da nije posve autobiografski.
Drama unutar drame
Kao polazišnu točku za sve tri drame – naslovljene “Obožavateljica”, “Prvi musliman u selu” i “Ispod perike” – Matišić je uzeo Viktora, kojega upoznajemo kao već etabliranog glazbenika i pisca koji sa svojom obitelji živi miran život uspješnog čovjeka sve dok mu jednog dana na vrata ne bane sjena prošlosti u obliku nekadašnje obožavateljice Jevrese, Srpkinje s kojom je kao mlada rock zvijezda bivše države 30 godina ranije imao aferu za jednu noć.
Iz te se afere rodio sin, koji je ujedno i najtraženiji srpski kriminalac i ubojica.
Zaplet koji se razvija iz tog neobičnog i neočekivanog posjeta temeljen je isključivo na dijalogu koji je kombinacija duhovitih replika i inteligentne satire pa se čitavo vrijeme od srca smijemo, iako je priča u osnovi tragična – a takav joj je i kraj.
Viktora igra Goran Grgić, čija glumačka interpretacija uvjerljivo zrcali osobine koje prepoznajemo kao autentično autorove – skromnost, moralnost, inherentnu dobrotu.
Njegova supruga Ana je također odlična Ana Begić, Jevresu glumi Ksenija Marinković, a Luka Dragić je Viktorov izvanbračni sin Nemanja.
Iz tog gotovo klasičnog komada, u drugome se dijelu, naslovljenom “Prvi musliman u selu”, predstava pretvara u fantazmagoriju koje, međutim, postajemo svjesni tek na njezinu kraju. Viktora pratimo prilikom posjeta njegovu rodnom selu Ričicama u Dalmatinskoj zagori, koje zatičemo u vrijeme pogreba jednog mladića-samoubojice i ženidbe drugoga mladića-invalida.
Viktora obilaze razni likovi, mahom rođaci – udovac Nikola (Siniša Popović), švercer drogom Jozo (Bojan Navojec), ratni invalid bez nogu Jure (Ivan Glowatzky), njegov otac Ante (Milan Pleština), lokalni političar Marinko (Alen Šalinović) – koji mu prenose najnovije vijesti iz sela.
Matišić pruža osuđujuću sliku svijeta svjetonazorski snažno nacionalistički obojanog i primitivnog, u kojemu su samoubojstva mladih, incest i ovisnost svakodnevna pojava. No, on tu svoju dijagnozu ne postavlja izravno, već kao dramu unutar drame – Viktor-lik u tom se dijelu neprimjetno pretvara u Viktora-pisca, koji inspiriran svim tim elementima piše šokantno iskrenu dramu čiji brutalni vrhunac doživljava razrješenje naglim povratkom u “stvarnost”.
Jesmo li svi mi načinjeni od voska?
Najsnažniji dio triptiha njegov je završni dio, pod naslovom “Ispod perike”, u kojemu Viktor i njegova žena pristaju preuzeti skrb o djetetu čija majka umire od raka, u očitoj referenci na stvarnost u kojoj su Mate i njegova supruga preuzeli brigu oko dviju djevojčica pokojnog uglednog redatelja i njegove žene, poznate kao najstarije rodilje u Hrvatskoj.
Ono što nam Matišić nudi u toj priči duboko je dirljiva i izuzetno hrabra priča o nezamislivim tajnama skrivenim duboko ‘ispod perike’ građanskih fasada, do te mjere osuđujućim da se nameće zaključak da su zasigurno i istinite.
Dojam da se tu Matišić obračunava sa stvarnim demonima prošlosti dodatno potencira transformacija Viktora, do tada uglavnom pasivnog sudionika i komentatora zbivanja, koji u tom dijelu naglo osnažuje i postaje središnja figura jednog izuzetno dramatičnog i iscrpljujućeg emotivnog trilera.
Viktor i Ana nađu se suočeni s posljednjom željom smrtno bolesne Jasne (Alma Prica), supruge Viktorova pokojnog dobrog prijatelja Karla, da preuzmu brigu o njezinoj osmogodišnjoj kćeri nakon što ona umre. Ta molba njima praktički nepoznate osobe i njihova odluka da prihvate dijete, uvlače ih u bizarnu igru mačke i miša s umirućom ženom, koja se razotkriva kao patološka manipulatorica i posve amoralna osoba bez ikakve sposobnosti empatije.
Čitav komad bavi se potisnutim konfliktima koje je ta odluka donijela Viktoru-Mati, koji erumpiraju izbacujući na površinu brojne još dublje potisnute frustracije iz autorova djetinjstva: u prvome redu to je odnos prema majci koja ga je sa šest godina ostavila na brigu emotivno hladnom i strogom stricu.
Izvlačeći iz dubine ormara kostur odavno zakopanih emotivnih rana, Matišić se pokušava suočiti s ishodištima sebe, nastojeći tako razlučiti svoje današnje ja i svoje motive – na neki se način identitetski rasklopiti i ponovno sklopiti ili, kako sam kaže, suočiti sveca-skrbnika s gadom-piscem.
On tu igra dvostruku igru: poseže za dramskom rotacijom stvarnosti a onda to i priznaje – malo glumi Viktora a malo Matu, ‘prepisuje stvarnost’ i dramatizira je do te mjere da dramatizacija prerasta u stvarnost, sve do zadnje scene u kojoj sam Mate Matišić ne prošeće mizanscenom i kimanjem glave potvrdi kako je doista rečeno sve što je trebalo biti rečeno.
Taj svojevrsni vrhunac čitave drame, koji svu dinamiku izrazito životnih i autentičnih dijaloga i glumačkih interakcija naglo svodi na jedno šutljivo kimanje, ujedno je i antiklimaks koji kao da poručuje da se na život zapravo i nema što reći, da je prihvaćanje jedino što nam preostaje.
Ispisujući svoju hrabru i iskrenu ispovijed, Matišić je napisao jednu životnu, duhovitu, zanimljivu i iznad svega duboko potresnu priču, potičući nas da se zapitamo jesmo li i svi mi, i u kolikoj mjeri, načinjeni “od voska”.
Ambijentalnu glazbu potpisuje Tamara Obrovac a sve se odvija pod budnim okom troje djece čija se sudbina tematizira u svakome od komada: scenografsko rješenje studija Numen i Ivane Jonke strateški je postavilo tri velika video zida s kojih nas promatraju tri ozbiljna lica.
Glumački ansambl još čine Ivan Jončić, Slavko Juraga, Silvio Vovk, Kristijan Potočki, Jelena Perčin, Damir Markovina, Vanja Matujec, Iva Mihalić, Katija Zubčić, Barbara Vicković, Olga Pakalović, Ivana Boban i Dora Lipovčan.
(Hina)
fah