Nejasno mi je kako se u prvi plan uvodi sasvim marginalni problem: liči li novi brončani džin likom izgledom pokojnom predsjedniku ili ne. Zar je doista problem to je li kipar pogodio sličnost, a ne to što se usred dvadesetprvog stoljeća u državi koja se kune u srednju Europu i demokraciju podižu petmetarski kolosi s likom nedavno preminulog vođe??? U maniri bezbrojnih Enver Hoxa, Džugašvilija, pripadnika dinsatije Kim, rimskih careva i faraona drevnog Egipta?
Predimenzionirani mramorni, granitni, a u novovjeko doba brončani portreti nedavno preminulih ili živih vođa, dinasta, vojskovođa, nikako nisu obilježje demokracije, pa ćemo ih čak i u drevnim republikama, koje još ne poznaju pojam moderne demokracije, teško naći. U Dubrovniku nije se smjelo podizati spomenike stvarnim ljudima: na Morskim vratima putnike najprije će dočekati mitski junak Roland (Orlando), dok je jedini spomenik koji je Republika podigla stvarnom čovjeku skromno poprsje dobrotvora Mihe Pracata iz početka 17. Stoljeća, u dvorištu Kneževog dvora.
Kolosi rimskih careva u bijelom mramoru danas su ponos arheoloških muzeja u Zadru, Metkoviću (Narona), mada su sitni prema gigantskoj Konstantinovoj glavi, svemu što je preostalo od nekakvog predimenzioniranog kipa u Kapitolskom muzeju u Rimu. Za podanike obogotvorenog cara nije bilo neuobičajeno hodati u sjeni njegovih kolosa.
U 19. stoljeću, kada se formira pojam etnosa odnosno nacije, kako ga mi danas poznajemo, u modi su konjaničke statue rodonačelnika dinastija ili prvih kraljeva, poput Arpada, Tomislava i sličnih. Dodao se tu i lik povijesno manje značajnog biskupa Grgura, koji neko vrijeme nagrđuje samo srce Splita, Peristil, a sad tek neznatno manje nagrđuje sjevernu panoramu Palače.
Tradiciju ovih brončanih divova (jer ako nisu bili divovi, koga zanimaju?!), preuzimaju mnogobrojne diktature dvadesetog stoljeća: narod u istočnoj Europi, te dijelovima Azije naraštajima hoda kroz sjenu što ju bacaju kolosalni portreti velikih vođa, nerijetko podignutih za njihova života, nerijetko rušenih ubrzo nakon njihove smrti…
…i danas kada je ovaj anakronizam davno poguran na privatni posjed dinastije Kim, kada očuvanje ovih spomenika iz polovice 20. stoljeća ovisi o količini mržnje koja se do prevrata okupljala u pojedinom društvu i o estetskim i urbanističkim vrijednostima pojedinog rješenja (koje su u nekim – rijetkim, doduše – slučajevima, neporecive), svjedoci smo nekog čudnog revivala, nadmetanja komuna i gradova u grandioznosti i nakaradnosti podizanja spomenika, toliko estetski odbojnih, da bi u onom nekadašnjem režimu mnogi kipari bili optuženi zbog kršenja zakona o zaštiti imena i djela …, a pojedini bi i robijali zbog očiglednog izrugivanja.
U bivšoj državi koju je neprikladno i spominjati po imenu, pa smo usvojili eufemizam ‘Regija’, vladali su vrhunski estetski kriteriji spomenika Revoluciji: grandiozne apstraktne skulpture Džamonje, Bakića, Vulasa, Luketića i ostalih prvaka kiparstva oblikovale su jedinstven umjetnički krajolik kojem se divio Giulio Carlo Argan.
Prototip lika Vođe u tom je kontekstu bio stojeći portret u šinjelu, jedva malo većih dimenzija od prirodne veličine, koji i dalje, zamišljeno obilazi svoju hižicu u Kumrovcu, vrhunski portret velikog Augustinčića. Kakav je naš odgovor prema tom segmentu vlastite kulturne povijesti? Danas (poslije 1990.), ta remekdjela u napadu bolesnog revizionizma RUŠIMO, kako bismo napravili mjesta za novu vojsku kolosalnih brončanih Vođa.
Da li netko danas doista misli da djeca dvadesetprvog stoljeća žele hodati u sjeni brončanih kolosa mrtvih vođa??? Je li doista glavni problem liči li pojedini od tih prikaza pokojnom vođi ili ne? Pa konačno, na postamentu svakog od tih spomenika lijepo piše o kome se radi kako ne bi bilo zabune.
Zdenko Balog/prigorski.hr