Crkveni ljudi već su naučili na neprofesionalne, neetične i nehumane postupke pojedinih medijskih djelatnika, no puno je gore, ozbiljnije i strašnije ako se ti medijski djelatnici prepoznaju kao ugroženi u riječima koje žele afirmirati dobro, a upozoriti na zlo da bi mu se suzio prostor u Hrvatskoj, ako je za njih svako željenje dobra Hrvatskoj neprijateljski čin.
Ljudska stvarnost nezamisliva je bez trajnoga sukobljavanja dobra i zla na osobnoj, zajedničarskoj ili društvenoj, nacionalnoj i općeljudskoj razini, ili na području znanosti, znatnoga dijela umjetnosti, a osobito na religijskom području, pa je više nego rječito što su pojedini medijski djelatnici iz uskrsne homilije kardinala Josipa Bozanića dali enormnu važnost tek usputnoj primjedbi o zlu u medijima.

U toj homiliji (koju GK objavljuje na str. 3) kardinal Bozanić je iznio klasični crkveni nauk o pobjedi Uskrsloga nad Zlim, samo se djelomično osvrnuo na manifestacije zla u suvremenom svijetu i hrvatskom društvu te progovorio o snazi svjedočanstva vjere u Uskrsloga, posebno na primjeru bl. Alojzija Stepinca, da bi u crkvenom duhu pozvao vjernike: »Krista Uskrsloga danas, u Svetoj godini milosrđa, molimo da nam podari snagu za svjedočenje; gdje god da je naše poslanje, molimo ga da na nas izlije hrabrost, postojanost i ustrajnost u življenju i svjedočenju vjere: za naše osobno spasenje i spasenje naših obitelji, za dostojan život hrvatskoga naroda i svega hrvatskoga društva, naše domovine, Crkve i cijeloga svijeta.« Kardinal je također upozorio vjernike: »U sučeljavanju sa zlom dobivaju se udarci i otvorene rane, osjeća se gubitak snage, javljaju se sumnje i tjeskobe.

Ali nas pritom ne smije svladati strah, nego isto stajalište i osjećaji koji su prisutni u Kristovu djelu otkupljenja. Ako se prestrašimo trpljenja i poniženja, dopuštamo se zarobiti, dopuštamo se prevariti da je Božji neprijatelj jači od Boga, zaboravljajući da je Onaj koji je u nama ‘moćniji nego onaj koji je u svijetu’.«

Podsjetivši da zlo voli popularnost, da »želi vladati i medijskim svijetom« te pozvavši vjernike da budu »svjedoci Božjega djelovanja« i »prisutnosti dobra u našem životu i snage Božjega milosrđa u našoj sredini«, kardinal je progovorio tek o nekim manifestacijama zla u suvremenom hrvatskom društvu. Uz ostalo upozorio je da se »ondje gdje kršćani ne prolijevaju krv prečesto razapinju vrjednote koje su niknule iz Kristova križa« te se »agresivno, pod valutom slobode izražavanja, javno prokazuje svjedoke koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti«.

Također je istaknuo: »Upravo je nevjerojatno da se drugdje rabe razne metode da bi se ubrzao društveni napredak, da stagnacija traje što kraće, a u Hrvatskoj postoje snage koje kao da su zadužene i osposobljene samo za usporavanje napretka, kad ga već ne mogu u potpunosti zaustaviti! Zato, ako ne znaju drukčije, pred javnost stavljaju jalove rasprave iz prošlosti, kao da zlo u našoj domovini želi ostati u glavnoj ulozi, voditi glavnu riječ, hraniti se svjetlima pozornice.«

Može se samo nagađati što je pojedine kreatore javnoga mnijenja u Hrvatskoj potaknulo da u toj homiliji – koja je po Isusovu uskrsnuću navijestila pobjedu dobra i pozvala vjernike da dadnu doprinos za dostojan život »svega hrvatskoga društva« i »cijeloga svijeta« – prepoznaju napad na medije i medijske djelatnike. Predsjednik HND-a, kako je na jednoj televiziji rekao, iz te je homilije iščitao tobožnju tvrdnju »da svi mediji u Hrvatskoj ili svijetu postoje samo da bi škodili vjernicima i Crkvi«. Sociolog religije u Novom je listu, očito na temelju mašte ili predrasuda (jer kardinal o tome ni slova nije rekao), ustvrdio, a što je istaknuto u podnaslovu: »Ako ‘pravovjerni’ kršćani svoje stavove žele nametnuti kao općevažeću ideologiju, onda oni moraju doći pod udar ne samo medija, nego i svakoga istinskoga kršćanina.« Pojedini ljevičarski portali otišli su još dalje te su u tome vidjeli tobožnji »bizarni napad na slobodu izražavanja« da tobože »Crkva želi osporiti slobodu govora« ili da je kardinal identificirao krivce za probleme u Hrvatskoj u javnim medijima »koji eto ne sviraju onako kako bi hrvatski crkveni vrh htio«.

Budući da je baš svakomu čovjeku zdravoga razuma jasno da se zlo – jer je ono gotovo uvijek u nečijem sebičnom interesu – želi širiti na sva područja ljudskoga osobnoga i društvenoga života, pozornost privlači to što je u javnosti nastala tolika graja na sam spomen da bi zlo nešto moglo imati i s medijima. Nevjerojatni razmjeri te graje medijskih djelatnika i neznatnost odnosno nepostojanje stvarnoga povoda za nju upućuju na to da ti medijski djelatnici još jednom pokušavaju obmanuti javnost.

Čine to da bi s jedne strane napakostili Crkvi, a s druge strane da bi oglašavali i napuhivali tobožnju svoju osobnu ili medijsku ugroženost. Kardinal u toj homiliji nije ništa rekao o odnosu dijela medija prema Crkvi jer je o medijima tek usputno govorio, i to isključivo u društvenom kontekstu, pa je govor o ikakvoj pretenziji Crkve glede javnih medija smišljena podvala, konstrukcija i podmetanje. Crkveni ljudi već su naučili na takve neprofesionalne, neetične i nehumane postupke pojedinih medijskih djelatnika, no puno je gore, ozbiljnije i strašnije ako se ti medijski djelatnici prepoznaju kao ugroženi u riječima koje žele afirmirati dobro, a upozoriti na zlo da bi mu se suzio prostor u Hrvatskoj.

Bili toga svjesni ili ne, ti medijski djelatnici zapravo se svrstavaju s onim snagama, kako je rekao kardinal Bozanić, »koje kao da su zadužene i osposobljene samo za usporavanje napretka, kad ga već ne mogu u potpunosti zaustaviti«. Ideološka pozicija tih medijskih djelatnika, premda se skrivaju iza fraza o demokraciji, slobodi govora i slobodi medija, zapravo je prikriveno afirmiranje komunističkoga jugofilstva koje se nikada ni pod koju cijenu i ne pokušava miriti s dobrom Hrvata, Hrvatske ili hrvatskoga društva. Svako željenje dobra Hrvatskoj za njih je, očito, neprijateljski čin, samo to ne žele otvoreno reći.

prigorski.hr/glas-koncila.hr