Čudan neki tjedan iza nas… Od ponedjeljka ujutro do petka navečer na moj mail/FB inbox/mobitel stiglo je šest poruka gotovo identičnog sadržaja: ‘Znaš li za kakav posao?’ Nije da mi i inače ne stižu takve poruke, no šest njih u jednom tjednu od različitih ljudi? Više nego dovoljno za temu.
OK, pogodovalo je toj brojci što je jedna velika medijska kuća odlučila napraviti reorganizaciju (č. podijeliti otkaze) u svojim redovima, pa je nekoliko mojih poznanika ostalo bez posla, ali bilo je tu i drugih slučajeva, recimo onih koji su završili stručno osposobljavanje na teret države pa sad opet nemaju kamo. Kreću iz gotovo jednake pozicije u kojoj su bili i kad su prije godinu dana, uz janjetinu koju su platili roditelji, proslavili diplomu.
Neki su sposobniji pa imaju na lageru ‘opciju dva’, neki su duže u poslu i imaju veći krug poznanstava pa će se lakše snaći, nekima još mogu pomoći roditelji (toliko da ne budu gladni i na cesti)… Koliko god okolnosti bile različite, mogu se kladiti u jednu istinu: iza baš svake od ovih šest poruka krije se prava životna drama i osoba koja preispituje sebe iz temelja. Od onog potpuno beskorisnog ‘Zašto baš ja?’ do pravog pitanja ‘Što sad mogu napraviti?’
U mom slučaju vrijedi ona ‘više sreće nego pameti’ pa mi se u dvadesetak godina radnog staža nikad nisu obratili sa ‘Nemamo više potrebe za Vašim radnim mjestom’. No odlazila sam često svojevoljno. Razlozi? Pa vrlo realni. Od boljih ponuda do onog magičnog trenutka kad shvatiš da je vrijeme za konačni izbor: dobra plaća ili vlastita zdrava pamet. Nekako mi je uvijek bilo draže ovo drugo, ma koliko god dobro izgledala brojka na platnoj listi.
No odlučivanje o nečijem radnom mjestu nije mi nepoznato; bilo da je riječ o primanju novih ljudi ili o otpuštanju postojećih. I tko god vam kaže da je to lako – ili je slučaj za psihijatra ili laže. I dan danas, dobrih 15 godina kasnije, jako se dobro sjećam ‘reorganizacije’ mog odjela u kojoj je od petnaestak ljudi trebalo ostaviti tek troje. Svi ostali – nekom drugom stazom. Velika ploča, na njoj imena, dobro zatvorena vrata šefovog ureda i ajmo – prekriži suvišne.

Kod svakog imena po glavi mi je prolazilo tisuću misli: ona šalje novac od plaće bolesnim roditeljima, on ima problema sa bratom kojemu mora pomagati, ona je iz dalekog grada; kako će plaćati stan u Zagrebu ako ostane bez posla… I danas sam u kontaktu sa mnogima od njih i svi su se snašli. Iz jednostavnog razloga – jer vrijede.
Zapošljavanje novih ljudi isto ima svojih čari. Jedna od najvećih pogrešaka u karijeri bila mi je kad sam mladoj majci dala prednost ispred puno kvalitetnijeg kandidata. Sada, kad su prošle mnoge godine, znam da mi je trebalo biti sumnjivo što je već na prvom razgovoru doslovno plakala da njeno dijete neće imati što jesti ako ona ne dobije taj posao. Idućih nekoliko mjeseci činilo se da to dijete imamo ona i ja, a ne njen suprug koji je sjedio doma i školovao se. Dotični vjerojatno to isto radi i dan danas ali to više nije moja briga.
Nisam ni business ni life coach ali ako tražite posao, nemojte se služiti takvim argumentima. Svakome od nas se njegovi problemi čine najvećima, ali tko god traži posao, nije mu lako. Vaš budući poslodavac ima svojih problema više nego što možete zamisliti, pa mu treba osoba na koju se može osloniti i koja će, u zamjenu za plaću, dati nešto korisno tvrtki, pa je na vama da ga uvjerite kako ste to baš vi. Ako imate stvarne argumente. Ako nemate, e to je problem oko kojeg vam plakanje može biti samo kratkoročna korist. Dugoročno, spustite kriterije i tražite nižu poziciju.
Ako zapošljavate ljude, nemojte padati na navedene ucviljene argumente. Vjerojatno bi vam barem 90 posto kandidata moglo ispričati priču o praznom frižideru, hrpi neplaćenih režija i obiteljskim problemima, ali mnogi od njih to ne žele. Zato budite objektivni i izaberite najkvalitetniju osobu. Za dobra djela ima toliko drugih mogućnosti.

Dijana Kopjar Mucak, mag.nov.
Cat Media j.d.o.o.

prigorski.hr