Neizmjerna je radost i sreća što je Isusovo rođenje, tj. neopozivo i vječno spajanje božanske i ljudske naravi u osobi Isusa Krista, utrlo put nezaustavljivoj Božjoj ljubavi kako prema ljudima koji se Bogu otvaraju tako i prema onima koji Boga tek površno prihvaćaju, ignoriraju, niječu ili progone. Bog daje svima mogućnost, poštuje slobodu svakoga čovjeka i strpljivo čeka.
Svetkovina rođenja Isusa Krista i ove 2016. godine u Hrvatskoj prilika je da svi vjernici i svi ljudi dobre volje iskuse osobitu Božju blizinu, da dožive susret s Bogom koji dolazi da bi preobrazio osobni, obiteljski, crkveni i društveni život. Utjelovljenje druge božanske osobe tako je izniman događaj da u svem stvorenom svijetu više ništa nije isto jer Bog ulaženjem u pravu i potpunu ljudsku narav svemu stvorenju, a osobito čovječanstvu, daje posve novu kvalitetu i posve novu vrijednost. Apsolutno svemoćan Bog, koji je sve stvorio i sve uzdržava, više svim stvorenjem ne upravlja »izvana«, nego postaje pravi sudionik života svega stvorenoga pa zakonitost koju je prilikom stvaranja ugradio u sve stvoreno dopunjava posve novom zakonitošću – djelatnom božanskom ljubavlju.
Naravna zakonitost, koju ponajbolji sinovi čitavoga čovječanstva tisućljećima otkrivaju i još će vjerojatno dugo otkrivati a da sve ne će otkriti, pojavom Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, dobiva posve novu dimenziju, posve novu kvalitetu pa i čovjek kao takav sluti svoje nove, neslućene i nedokučive perspektive.
Spajanje u osobi u Betlehemu rođenoga Isusa Krista dviju naravi, božanske i ljudske, zapravo je, može se reći, premošćivanje neizmjernoga jaza koji inače postoji između stvorenja i Stvoritelja. To je spajanje neopozivo i baš zato se ne samo tiče svakoga čovjeka i svega stvorenja, nego i svakomu čovjeku i svemu stvorenju pruža novu nadu i novu mogućnost. Silazak ili utjelovljenje druge božanske osobe i njezino spajanje s ljudskom naravi u osobi Isusa Krista osobit je, neizmjeran i neopoziv čin ljubavi prema čovječanstvu, svakomu čovjeku i svemu stvorenju. Od rođenja Isusa Krista u Betlehemu nema čovjeka koji ne bi bio ljubljen, koji Bogu ne bi bio važan, koji ne bi imao posve nove mogućnosti, nade i perspektive.
Taj jedinstveni i neponovljivi čin Božje ljubavi dar je Božji iz slobode, u slobodi i za slobodu, pa i za prihvaćanje toga dara Bog poštuje osobnu slobodu svakoga čovjeka – do te mjere da čovjek može Boga i taj njegov dar prihvatiti ili, ne samo nijekati i ignorirati, nego se može i protiv Boga i protiv toga dara boriti. Čovjekovo nijekanje, ignoriranje ili čak neprijateljstvo prema Bogu i tomu činu njegove neizmjerne ljubavi ipak ne može dovesti u pitanje stvarnost, Boga i njegovu ljubav, nego može tek čovjeka, koji se za to odlučuje, isključiti iz ponuđene nove, neslućene i nedokučive nade i perspektive ljudskoga života.
U dijelu čovječanstva koji obitava na području današnje Republike Hrvatske rođenje Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, slavi se ne samo kao 14-stoljetna baština od pokrštenja Hrvata, nego i kao aktualni dolazak Boga i Božjih vrjednota u živote ljudi koji mu se otvaraju i koji po osobnom susretu s Bogom živim postaju ostvarivatelji Božjih vrjednota kao što su ljubav, sloboda, pravda, istina i mir. Ljudi koji stvarno prihvaćaju Božji dar Isusova rođenja, kao pravoga Boga i pravoga čovjeka, sposobni su spoznati svoje pravo mjesto u odnosu prema Bogu i prema svakomu čovjeku i u cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti, tj. sposobni su Bogu dati apsolutno prvenstvo u svom životu i djelovanju, te ono postaje izvršavanje Božje volje. Takvi ljudi sposobni su svetkovinu Isusova rođenja slaviti u cjelovitosti, u potpunosti, u uživanju svekolike blagotvornosti Božjega dolaska.
Takvi ljudi doživljavaju puninu Božje ljubavi koja ih preobražava i čini sposobnima da oni preobražavaju ponajprije međuljudske odnose, a zatim i sve zajednice kojima pripadaju i u kojima su stvarni kvasac novoga, Božjega svijeta. Takvi ljudi svjedoci su ne samo neizmjerne božićne radosti, nego i nepojmljive vječne sreće i ljubavi. Takvi ljudi postoje u svim slojevima hrvatskoga društva, a da bi bili takvi, nije uopće važno ni jesu li siromašni ili bogati, učeni ili neuki, stari ili mladi, zdravi ili bolesni… nego je jedino važno da se svjesno u svojoj slobodi otvaraju Bogu.
Među ljudima koji danas žive u Hrvatskoj ima i takvih koji su čuli, čak i razumjeli važnost Isusova rođenja i za sebe osobno i za čitavo čovječanstvo, koji se jako vesele svetkovini Božića i koji Božić slave kao najdraži i najtopliji obiteljski blagdan, ali koji ostaju na površini, na vanjštini i bez osobnoga susreta s Bogom. Mnogo je zamki koje vrebaju suvremenoga čovjeka, osobito u samom čovjeku, kojima čovjek podliježe pa ne može iskusiti stvarni susret s Bogom živim.
Npr. ni jedan samodostatan čovjek ne može doprijeti do autentičnosti božićnoga otajstva, ili ni jedan čovjek koji je popustio narcisoidnosti, težnji za moću, vlašću, čašću, sebičnomu zadovoljavanju vlastitih prohtjeva… Takvi ljudi, koliko se god deklarirali vjernicima i katolicima, nisu sposobni ne samo autentično se radovati Božjemu dolasku, nego i doživjeti osobno preobraženje, a kamoli da bi bili sposobni preobražavati međuljudske odnose i ljudske zajednice kojima pripadaju. Takvi ljudi bliski su onima koji svetkovinu Božića vide kao novu priliku za dobru gozbu, za razmjenu materijalnih darova, ali i onima koji Božić, tj. Isusovo rođenje, uopće ne doživljavaju, ignoriraju, niječu ili mu se čak protive želeći protjerati Božić, odnosno zapravo samoga Boga i Božje vrjednote iz javnosti. Ipak, neizmjerna je radost i sreća što je Isusovo rođenje, tj. neopozivo i vječno spajanje božanske i ljudske naravi u osobi Isusa Krista, utrlo put nezaustavljivoj Božjoj ljubavi kako prema ljudima koji se Bogu otvaraju tako i prema onima koji Boga tek površno prihvaćaju, ignoriraju, niječu ili progone. Bog daje svima mogućnost, poštuje slobodu svakoga čovjeka i strpljivo čeka.
prigorski.hr/glas-koncila.hr