Zadovoljavajući stupanj ostvarivanja slobode, demokracije, poštivanja zakona te uvažavanja struka jedini je zdravi temelj svim reformama, mjerama i odlukama. Ako se to zanemari, stvarni učinci i buduće, nove vlade moći će biti vrlo ograničeni, a Hrvatska će i dalje grcati u problemima.
Od ponedjeljka 26. rujna počeli su teći službeni rokovi za konstituiranje 9. saziva Hrvatskoga sabora te za formiranje buduće vlade pa je Hrvatska, osobito glede upravljanja, može se reći, još jednom na stanovitom novom početku.

U srijedu 28. rujna počele su i formalne, službene konzultacije koalicijskih i stranačkih vođa s Predsjednicom te je, očito, nastupio trenutak kad se formalno i službeno promišlja i raspravlja o sadašnjim izazovima i budućnosti Republike Hrvatske. Svi ti susreti, razgovori, pregovori i dogovori događaju se obično iza zatvorenih vrata te hrvatska javnost uglavnom nije upoznata što tko stvarno zastupa, za što se zauzima u tim nastojanjima oblikovanja nove vlasti za predstojeći mandat.

Informacije koje pojedini sudionici tih nastojanja puštaju u javnost uvijek su parcijalne i nedostatne da bi se mogla dobiti stvarna slika jesu li ti svi pregovori više formalni ili su to stvarna suočavanja s onim što je Hrvatskoj najpotrebnije u sadašnjem povijesnom času.

Premda nema dostatnih vjerodostojnih informacija, teško je povjerovati da će se narav politike u Hrvatskoj ili ciljevi te politike toliko promijeniti da bi ozbiljno i odlučno došla na red najvažnija pitanja hrvatskoga naroda, svih hrvatskih građana i Republike Hrvatske kao što su sloboda, demokracija, stvarno poštivanje zakona te uvažavanje struka.

Usprkos toj opravdanoj bojazni treba istaknuti da ostvarivanje slobode, demokracije, poštivanja zakona i općega dobra te uvažavanje struka prethode i jedini su zdravi temelj svim reformama, mjerama i odlukama. Ako se to zanemari, stvarni učinci i buduće nove vlade moći će biti vrlo ograničeni, a neraščišćavanje nagomilanih problema priječit će stvarni izlazak Hrvatske iz brojnih kriza u kojima sada grca.

Premda suvremeni svijet, a osobito zemlje unutar EU-a i drugih asocijacija, sve više nalikuju spojenim posudama, osobna sloboda građana: s jedne strane sloboda za dobro, a s druge strane sloboda od različitih oblika masovne zarobljenosti, uvjet je svakoga napretka, kako osobnoga tako i društvenoga. Budući da hrvatsko društvo izlazi iz totalitarizma, potrebno je svjesno, odlučno i sustavno poraditi na oslobađanju građana od zarobljenosti prošlošću koja se manifestira na mnogo načina, npr. totalitarnom isključivom sviješću, ucijenjenošću (koja može biti obavještajna, materijalna ili moralna) ili uvjetovanošću pripadanja određenoj interesnoj skupini…

Zarobljavanje se održava i njegovanjem političke, stranačke ili ideološke podobnosti koja onemogućuje stručnim i sposobnim ljudima da dođu na primjerena radna mjesta i da na njima budu efikasni, stvarno društveno korisni. Ni građani, a osobito političari, koji su žrtve ikojega od navedenih i drugih oblika zarobljenosti, ne samo da ne mogu pridonositi općemu dobru, nego ga upravo na svoj način razaraju.

Pitanje osobne slobode od i za građana tijesno je povezano s procesom demokratizacije hrvatskoga društva koje vrlo sporo izlazi iz zagrljaja komunističkoga mentaliteta i komunističkih »vrjednota« koji i dalje cvjetaju u Hrvatskoj.

Demokratizacija hrvatskoga društva nije moguća bez stvarne demokratizacije političkih stranaka, koje su uvelike u funkcioniranju moći kopije bivše komunističke partije, a također su uvelike inficirane totalitarnim ideologijama, bilo onima iz komunističke prošlosti, bilo onima iz suvremene zapadne kulturne revolucije. Hrvatsko društvo, uvelike zahvaljujući takvim političkim strankama, od 2000. godine poprište je svojevrsnoga terora manjine nad većinom, političkoga, ideološkoga, svjetonazorskoga.

Samo poštivanje demokratskih uzusa, a to znači uvažavanje zdrave pameti, činjenica i argumenata s jedne te poštivanje odluka većine s druge strane, put je koji vodi do stvarne demokracije, u kojoj onda ima mjesta za sve građane, bez obzira na njihove različite pripadnosti, a da pritom ni jedna osoba ni ikoja skupina ne budu drugorazredni. Manjak demokracije u Hrvatskoj otvara prostor za različite interesne skupine i za njihov svojevrsni teror na političkom, ideološkom, svjetonazorskom, kulturnom, gospodarskom, socijalnom i drugim planovima. Zaprjeka demokratizaciji u Hrvatskoj također je postojeće izborno zakonodavstvo koje bi trebalo što je moguće prije staviti na dnevni red i bitno promijeniti…

O funkcioniranju pravne države u Hrvatskoj rado se i često govori, a stvarnost ide svojim tijekom te se i dalje izabranima tolerira nepoštivanje zakonskih odredaba, a da za to i ne odgovaraju. Dok je god u Hrvatskoj praksa da netko može biti pozvan na odgovornost tek nakon što politički propadne, ili ako je politički irelevantan, ne može se govoriti o pravnoj sigurnosti ni jednakopravnosti građana. Dok je god u Hrvatskoj tzv. zakonskim rupama omogućena praksa razvodnjavanja dobronamjernih prijava, odgađanja i razvlačenja istraga te sudskih postupaka, ne može se govoriti ni o težnji prema pravednosti.

Dok se god politika ili ideologija na ikoji način miješaju u istražne i sudske procese, Hrvatska ne može biti pravna država, a to onda znači da se u Hrvatskoj ne može ni s uobičajenom sigurnošću ni poslovati ni investirati; drugim riječima Hrvatska ne može naprijed.

Dokle god ne bude postignut zadovoljavajući stupanj slobode, demokracije, poštivanja zakona te uvažavanja struka, u Hrvatskoj se ne će moći govoriti o poštivanju i promicanju općega dobra odnosno legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa. Zadovoljavajući stupanj slobode, demokracije, poštivanja zakona te uvažavanja struka, može se slikovito reći, četiri su kotača na vozilu Hrvatske, koja može ići sigurno naprijed samo onda kad su sva ta četiri kotača sposobna za vožnju.

glas-koncila.hr/prigorski.hr