Križevčanka Suzana Zidarić ima 33 godine i kad vam se predstavi prvo će za sebe istaknuti da je ponosna majka petogodišnjeg Aleksandra i uskoro četverogodišnjih blizanki Julije i Sofije, piše glaspodravine.hr. Završila je ekonomski fakultet, smjer marketing no njen poslovni put krenuo je u potpuno drugom smjeru. Prije rođenja sina radila je u knjigovodstvenom servisu u Zagrebu, a kako su ubrzo na svijet stigle blizanke, varijanta povratka na posao je otpala.

– Nisam tada ni razmišljala što ću raditi, htjela sam se samo njima što više posvetiti – kaže iskreno.

U „šivaćim“ vodama ipak nije završila slučajno. Ispravnije je reči da je šivanje u potpunosti ušlo u njen svakidašnji život. Šivati je naučila sama. Doma je stajala bakina mašina na koju bi ona dolazila šivati i kad je nešto trebalo uvijek bi baka to odrađivala. S vremenom je Suzani dosadilo da baku mora zvati za svaku sitnicu pa je sjela za mašinu i probala. Kad je vidjela da se svašta može napraviti od ničega, više se nikad nije maknula od šivanja.

– Od srednje škole šivam. Krenulo je sa sitnim prepravcima, pa sam tu i tamo sebi nešto sašila, pa sestrama, prijateljicama. Kao studentica, izrađivala sam torbice. Tako da sam godinama učila, a učim i danas, svaki dan nešto novo. To i je ono što volim kod ovog posla jer uvijek ima mjesta za napredak, a svaka nova ideja je izazov – priča Suzana.

Ideja da počne raditi cipelice došla joj je sasvim slučajno.

– Moje djevojčice dobile su preslatke male balerinke na poklon kad su se rodile. Tada sam pomislila da bih ja sasvim sigurno vrlo jednostavno znala sašiti tako nešto. Brzo sam izvadila sve ostatke kože koje sam godinama čuvala u kutijama i počela krojiti. No nije to išlo baš kako sam si zamislila pa sam odustala.

Tada su klinci bili još jako mali i zahtijevali su dosta pažnje pa se nisam mogla ni posvetiti tome koliko je bilo potrebno. Nakon nekoliko mjeseci sam krenula ispočetka. U tom vremenu mi se valjda sve posložilo u glavi pa su i rezultati rada bili napokon zadovoljavajući. U hodu sam još štošta promijenila, a sada se sa svakim novim cipelicama usavršavam i napredujem – kaže. Sad kad su djeca već malo porasla mami dobro dođu kao savjetnici, dodaje u šali.

– Curice obavezno pokušavaju obuti cipelice koje izradim za probu i to je jako slatko. Vole biti u mojoj radnoj sobi, ali tu sam vrlo oprezna jer ih jako privlači prčkati po mašini, a prstići mogu brzo stradati. Šalu na stranu, najviše posla napravim kad sam sama i tu dolazimo do toga da ne bih ništa radila da nemam podršku i pomoć najbližih. Dio dana kad ih nema u kući iskoristim da napravim što više mogu, a ako nešto i ostane, odradim kad ih pospremimo na spavanje navečer. Sve se može kad postoji dobra organizacija – otkrila nam je.

Na pitanje što joj najbolje ide, nismo dobili odgovor, ali smo doznali što joj zadaje najviše muke.

– Mrzim šivati mašne, ti zadnji detalji na cipelicama mi oduzimaju najviše vremena. Obzirom da sve radim sama, svaka minuta mi je važna. Ne volim stvari na koje moram potrošiti puno vremena.

Kako bi sve bilo po pravilima, a ona bezbrižno krojila, sastavljala i odašiljala svoje Happy Preppy cipelice, otvorila je i jednostavno društvo, j.d.o.o.

Koliko se od toga može danas živjeti, pitamo.

– Na početku teško. Treba vremena dok dođeš do ljudi. Treba ulagati u marketing, biti prisutan svaki dan, moraš biti zanimljiv. Svaki put kad pošalješ paket kupcu, to mora biti 100 posto ono što osoba očekuje, pa i više od toga. Zadovoljan kupac je najvažniji od svega. On donosi nove kupce i prenosi dobar glas – objašnjava i dodaje kako se trenutačno od kanala za prodaju koristi Facebookom i Instagramom.

Svaki par cipelica koji izađe iz njene radnje je poseban. Suzana kaže kako uživa pri njihovoj izradi, a s jednako toliko ljubavi ih fotografira i pakira.

– Uvijek zamišljam reakcije mama kad otvore paketić i male slatke nogice koje će ih nositi – istaknula je te na kraju pojasnila kako su joj najvjerniji kupci mame i kume koje naručuju cipelice za krštenja pa prijateljice, bake, tete koje žele poseban poklon za rođenje djeteta. Ne smijemo zaboraviti i muškarce, no oni se javljaju u znatno manjem broju.

Zašto Happy Preppy?

– Kad sam birala ime, sve vezano uz bebe i baby je bilo zauzeto. Htjela sam da budu dvije riječi jer sam u sredini svakako htjela staviti starinska kolica koja su zaštitni znak mojeg branda. Svekrva je čuvala muževa kolica i ja sam ih preuredila prije nego sam imala klince. Obožavam starinu i htjela sam tim kolicima udahnuti novi život. Htjela sam da ime zvuči slatko, s obzirom na to da će se nalaziti na dječjim cipelicama. U prijevodu, happy preppy znači veseli šminker – rekla je na kraju razgovora.