Zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella sezonu je nastavilo u petak premijerom predstave “Komet” u režiji Aide Bukvić, po tekstu suvremene njemačke dramatičarke Justine del Corte, koji se bavi smislom ljudskog postojanja propitujući ideju sreće kao uvjetovanog osjećaja.

Predstava je postavljena gotovo kao parodija – u rajskom vrtu skupina ljudi sniva o sreći, dok kometi paraju nebo. Ptičice cvrkuću, jabuke su dozrele, trava je zelena, stol je postavljen, no jasno je odmah, sreća ne stanuje ovdje.

To ih ne sprječava da joj se nadaju – što je još jedna od ljudskih emocija čiju vjerodostojnost autorica propituje; ako je nada tek strategija preživljavanja a ljubav služi očuvanju vrijednosti, kao što u jednom trenutku ustvrđuje jedan od likova, da li je moguće i jedno i drugo nekako proizvesti, zamrznuti u vremenu?

Mogućnost uvjetovanja ljudskih emocija Del Corte u predstavi istražuje dekonstrukcijom međuljudskih odnosa i to vraćajući sve protagoniste, deset godina kasnije, u istom sastavu, na isto mjesto i u isto vrijeme, negdje na ladanje, na travnjak pod raskošnim drvetom jabuke.

Jer, ako je točno da bi nas, uredimo li svoj život prema nekim zadanim kriterijima, sreća trebala obasjati kao kad netko upali svjetlo, onda bi trebalo biti moguće obnoviti osjećaj sreće rekonstruiranjem događaja iz prošlosti koji je u trenutku u kojemu se odvijao generirao sreću.

Deset godina ranije sreću je potaknulo vjenčanje, a da bi se u potpunosti ispitala mogućnost proizvodnje istovjetnih emocija, okolnosti se moraju u dlaku ponoviti: svi uzvanici moraju nositi istu odjeću, izgovarati iste stvari, sjediti na istim mjestima, a ponoviti se mora i sam obred.

U središtu su priče Elisabeth (Nataša Janjić) i Arthur (Amar Bukvić), pravi čehovljevski junaci: on je transplantacijski kirurg, zgodan, nevjeran i nesretan, a ona je njegova žena. Ona “zahtijeva sreću” – njezina je fiksna ideja stvoriti si sretna sjećanja kako bi imala sretne snove kada umre. Ako je bila sretna kad se udavala, misli Elisabeth, onda će ponavljanje vjenčanja stvoriti novi, ali istovjetno intenzivan, osjećaj sreće. On joj želju, naravno, nastoji ispuniti.

Oko njih se, kao oko sunca, vrte svi ostali protagonisti – mada njihov odnos s “mladencima” nije uvijek jasno naznačen (prijateljski? ljubavnički? rodbinski?), vezani su snažnim silama koje su, kako se kasnije pokazuje, na ovaj ili onaj način, utjecale na njihove živote. Kako se priča zapliće i raspliće, ispostavlja se da sreću traže i trebaju svi, i svima je podjednako nedostižna.

Elisabeth ima i sestru, Veru (Antonija Stanišić Šperanda). Posve različite, obje su duboko traumatizirane bezosjećajnošću majke (sada mrtve). Dok eterična Elisabeth, željna ljubavi i dodira, traumatična iskustva negira a sve neugodnosti naprosto ignorira, njezina se sestra, koja otvoreno upire prstom u sve društvene i ljudske anomalije, povlači od bilo kakvog oblika ljudske topline i bliskosti.

Odnos i priča Elisabeth i Arthura tako se odvijaju paralelno s onima Vere i njezinog životnog suputnika Nicka (Živko Anočić), povučenog, pristojnog i smirenog teologa-vječnog studenta, koji čitavo vrijeme u naručju nosi njihovo zajedničko dijete.

Tu su i mladoženjin prijatelj Gregor (Franjo Dijak), pisac-povratnik iz Bangladeša; dvije glumice – filmska, Anna (Nela Kocsis) i kazališna, Greta (Bojana Gregorić Vejzović); Gretina 17-godišnja kći Isabel (Anja Đurinović) i poduzetnica Nane (Ksenija Pajić).

Pastorala se kroz komediju postupno pretvara u fantazmagoriju

Priča teče u izmjenama grupnih i meditativnih scena. Grupne se baziraju na brzoj izmjeni replika i vrlo uigranoj glumačkoj igri – to su scene “glumljenja sreće” i ponavljanja zadanih uloga, i ujedno mali vrhunci predstave. Slijede ih scene u kojima jedan ili nekoliko likova u razgovoru ili glasnom promišljanju iznose neke hamletovske dileme o smislu života.

Kako sreću, kao ni bilo koju drugu ljudsku emociju, nije moguće umjetno proizvesti, tako se, nakon što započne ponavljanje obreda vjenčanja i svadbenog slavlja, početna zamisao raspada u tisuću komada i pastorala se kroz komediju postupno pretvara u fantazmagoriju, a svi se likovi raspu po livadi poput mnoštva jo-jo loptica, istodobno odgurnuti i privučeni epicentru.

U toj ekstatičkoj fazi gube se granice lijepog ponašanja, razotkrivaju se duboko skrivene istine, iznose se intimne ispovijesti. Ništa nije kako se čini, svi nose neku prljavu tajnu, i sad je trenutak da je iznesu.

Usred svega toga stoji Elisabeth, tragična heroina koja i sama nosi svoju tajnu i koja uporno odbija prihvatiti da se njezina zamisao o proizvodnji sreće raspada. Kao kontrapunkt Elisabethinoj romantičnoj ideji smrti kao dugačkog sna, autorica uvodi i lik Lothara (Đorđe Kukuljica), koji je umro i pojavljuje se iz mrtvih.

Tu je i lik Dagmar (Ivana Roščić), voditeljice staračkog doma i Gregorove prijateljice, koja bi trebala služiti kao dašak stvarnosti u šumi u kojoj su već svi potpali pod utjecaj neke čarolije u stilu “Sna Ivanjske noći”, popadali po travi, opijeni, omamljeni, da bi se nakon “buđenja” našli u posve novim odnosima i okolnostima.

Iz toga ciklusa života nema izlaza ni bijega – privremeno olakšanje moguće je pronaći u nadi da će se želja ispuniti, kad konačno prođe još jedan komet.

Scenografija Ive Knezovića, kojom dominira stablo jabuke koje izgleda kao da je pravo, kostimi Mirjane Zagorec koji uključuju snovite cvjetne vjenčiće na glavi, i ambijentalna glazba Christiana Kanazira, dodaju dojmu predstave kao obrnute alegorije sreće – atmosfera je savršena za sreću, ali problem je, kao i uvijek, u ljudima.

(Hina)

fah