U zagrebačkoj galeriji Greta večeras je otvorena izložba Pinhole portreti Matee Smolčić Senčar, a izložba ostaje otvorena do petka 23. ožujka svaki dan od 17 do 20 sati.
Promatrajući fotografije koje je Matea Smolčić Senčar snimila pinhole tehnikom, odnosno kamerom opskurom, pada mi na pamet jedna misao majstora Alfreda Stieglitza: „Gdje god postoji svjetlo, može se fotografirati.“ Iako je, dakako, primjenjiva na sve fotografske tehnike, upravo u ovoj, praiskonskoj, ostvaruje se posve neposredni svjetlopisni preslik odabranoga kadra na površinu negativa. Matea se poistovjećuje s karakteristikama i izražajnošću medija, koji joj, prije svega, omogućuje produženje i produbljivanje trenutka u kojem bilježi vlastiti ili tuđi odraz. Dugogodišnjim bavljenjem novinskom i modnom fotografijom, autorica je apsolvirala digitalnu brzinu i preciznost pri hvatanju kadra, posebno se usavršivši za portrete.
Pišući predgovor za njezinu prvu samostalnu izložbu, prije devet godina, zamijetila sam Mateinu prepoznatljivu estetiku nenametljivoga, gotovo kazališnog, režiranja kadra, kao i njezin interes za okruženje i njegovu sinergiju u odnosu na portretiranu osobu. Svaki djelić kompozicije, naime, relevantan je iskaz karaktera, raspoloženja modela, kao i autoričina stava i razumijevanja istoga. Posezanjem za kutijom, kroz čiju rupicu prolaze zrake svjetlosti, koje potom ovjekovječuju vanjski svijet, fotografkinja još izraženije ostvaruje svoj režiserski nerv, koji se ovom prilikom povodi za kreiranjem začudnih i fantastičnih scena. Korištenjem višestrukih ekspozicija Matea osnažuje aspekt povezivanja protagonista i ambijenta – njihova preklapanja, kao i poklapanja modela sa samim sobom, u čemu možemo, možda, tražiti značenje unutarnjega i vanjskoga života pojedinca.
Moment je tim izraženiji u prirodnom ambijentu šume, s kojom se prožima intuitivna igra nagoga muškog tijela. Slojevitošću ekspozicija, svjetlosnim sumaglicama i fluidnim pretapanjima različitih planova, koji predstavljaju sukus isječka vremena, kreirana je snovita, ezoterijska atmosfera. Iako veoma privlačna, vizualno i sadržajno, ona nikada ne prelazi granicu samodostatnosti. Bujnost faune podržana strukturom pinhole medija pred promatrača postavlja potencijal neprestanog gonetanja zaustavljenog događaja.
Fotografija je tako shvaćena kao rezime, dokument sjećanja, ali i njegova pretpostavka i interpretacija. Mateina intimna previranja i poniranja naznačena su u mekanim kjaroskuro prijelazima, krhkim konstruktima koji su preostali nakon njezina suočavanja s medijem kojim se na svjetlo izvlači sve ono što je oku skriveno i kameri otkriveno, te vice versa.
Barbara Vujanović