Hlebine, selo pored Drave, u cijelom je svijetu poznato po jedinstvenoj naivnoj umjetnosti. U tom podravskom selu slika se još od početka 30-tih godina prošlog stoljeća, a naivna umjetnost svoj vrhunac doživljava 40-ak godina kasnije. Posljednjih godina ova umjetnost ima sve lošiji status. Trenutno o njenoj revitalizaciji najviše brine Udruga hlebinskih slikara i kipara naive, koja broji 30-tak članova iz cijele Podravine.
Jedan od članova, ali i potpredsjednik Udruge je Stjepan Pongrac, koji se naivnim slikarstvom bavi već skoro 40 godina, a najviše voli slikati motive prirode, posebno vodu, odnosno Dravu, pokraj koje je odrastao i pokraj koje i danas živi u Gabajevoj Gredi. Počeo je slikati davne 1980. godine, kada je imao svega 12 godine, te do danas nije prestao.
Privatna arhiva
– Nikada nisam razmišljao da bi se mogao slikanjem baviti, premda sam uvijek bio jedan od boljih crtača u školi. Slikanjem sam se počeo baviti upravo u ovo zimsko doba, kada je netko donio kalendar u školu sa slikom Mie Kovačića. Tada su me počeli zezati kako ja to ne bi znao tako nacrtati. Meni je to bio izazov, uzeo sam doma papir i okušao se u slikanju. Nisam ja precrtavao, nego sam po svojemu pokušao naslikati sliku, s istom temom, ribičem – kazao je Pongrac.
Kada je napravio crtež, odnio ga je u školu. Svi su se divili tome, i nagovarali ga da pokaže učitelju. Kako baš nije bio najbolji učenik, pomalo se bojao odnijeti sliku jer je pretpostavljao kako će mu tadašnji učitelj kazati da se radije primi matematike, nego da šara po papiru. Usprkos svemu, prijatelji su mu uzeli sliku i odnijeli učitelju.
– Učitelj je bio isto slikar. Kako je ta slika bila jako dobra, on je bio ljubomoran te mi je rekao upravo ono što sam ja očekivao, a to je da bi mi bilo bolje da se primim matematike i tablice množenja, a ne slikanja. Sliku sam pospremio i odnio doma. No, vidjela ju je moja baka, koja se iznenadila i kada je tata došao u kuću rekla mu je: “slušaj Francina , ti moraš maloga peljati nekam, nek se vuči boje mešati i na steklu slikati, on je velki talenat” – naglasio je Stjepan.
Privatna arhiva
Tada je Stjepanov tata uzeo papir i otišao u Hlebine kod Franje Filipovića s kojim je bio dobar. Nakon kratkog dogovora, ubrzo je Stjepan krenuo svaki dan nakon škole gledati Franju kako slika i od njega se učiti miješanju boja što se nastavilo sve do osmoga razreda.
Osim kod Franje Filipovića, išao je nekoliko puta i kod Branka Matine, ali i kod Dragana Gažija i Generalića. Tako je Stjepan ušao polako u svijet naive u kojem je različitim intenzitetima do dan danas neprekidno.
– Sa slikarstvom sam obišao cijelu Europu, od BiH pa preko Francuske i Njemačke sve do Italije odnosno Vatikana u kojem sam upoznao i papu Benedikta XVI. Bio sam gost mnogobrojnih uglednika i političara. Upoznao sam mnoge slavne osobe, koje su dolazile i kod mene doma kupovati slike i sve to zahvaljujući slikarstvu – govori Stjepan te dodaje kako je uvjeren da ne postoji veća država i veći grad na kugli zemaljskoj u kojemu nema njegove slike.
Privatna arhiva
Dodaje kako mu je jako mu je žao što su Hlebine i naivna umjetnost već jako dugo u Hrvatskoj marginalizirani, te što se ne vodi briga o njima. Kazao je kako u svijetu ima jako puno poklonika naivne umjetnosti koja se javlja i u drugim zemljama, no nigdje kao u Hrvatskoj gdje se slika uljem na staklu.
– Puno sam putovao po Austriji i Francuskoj gdje vlada još uvijek jako veliki interes za naivnu umjetnost kao i drugdje u svijetu, samo kod nas je to nažalost zapostavljeno. Nažalost ne vidim volje i želje da se ovakvo stanje popravi, čak ni kod onih koji bi to trebali napraviti i koji su za to plaćeni – dodaje Stjepan.
Što se tiče planova za budućnost, Stjepan je naglasio kako uskoro planira otvoriti seoski turizam u sklopu kojega će otvoriti i malu galeriju u kojoj misli napraviti i retrospektivnu izložbu u povodu 40 godina aktivnog bavljenja naivnim slikarstvom.
vš/prigorski.hr