Ovih dana uputili smo se od Križevaca prema Gornjoj Rijeci i zaustavili u potkalničkom naselju Finčevec. Nastalo na plemenitaškom posjedu, ovo selo u dokumentima se spominje još u 14. stoljeću. Kako u knjizi „Povijest Gornje Rijeke i okolice“ navodi Josip Buturac, Finčevec je 1771. godine imao pet kuća i 37 stanovnika. Kasnije se broj mještana povećavao, pa je početkom 19. stoljeća u naselju živjelo stotinjak žitelja, piše glaspodravine.hr.

Zbog povoljnog prometnog položaja, uz cestu je od 1848 do 1852. godine uspješno radila Benćakova gostionica. Kasnije je u vlasništvu Frolich, Hekner, na pritoku potoka Črnec bila pilana i mlin, a potom i trgovina u koji su po namirnice dolazili i mještani susjednih sela. Danas je na istom mjestu automehaničarska radionica. Prilikom kopanja temelja za nju, u zemlji su nađeni i stakleni bokalčići, a iako je već dugo ondje bila samo livada, u gruntovnici je još uvijek bila ucrtana gostionica.

Mi smo zavirili u kuću preko puta, nedaleko raspela koje je dao podići Rudolf Hekner, a o kojem je brinula obitelj Švagelj. U kući nas je dočekala brojna obitelj Katanović. Stjepan Katanović se sa suprugom Barbarom još sredinom devedesetih godina proteklog stoljeća prihvatio uzgoja svinja. Izučivši zanat električara, godinama je radio na održavanju u Mesnoj industriji Križevci, da bi nakratko radio i u drvnoj industriji u Dropkovcu.

Stjepan je 1991. godine bio i u Hrvatskoj vojsci, a nakon povratka odlučio je nastaviti poljoprivrednu tradiciju svojih roditelja. Jedno je vrijeme imao desetak krava za proizvodnju mlijeka, a onda se odlučio za svinjogojstvo. Sagradivši objekte bez podizanja kredita, u svakoj od dvije farme supruga i on uzgajali su stotinjak svinja, a uzgojem se bave i danas. Za potrebe ishrane svinja obrađuju 13 jutara zemlje, a za to imaju svu potrebnu mehanizaciju.

– Imamo troje djece. Najstariji Krunoslav školovao se za kuhara, no bolji život potražio je u Norveškoj gdje radi već dvije godine. Srednji sin Ivan završio je za automehaničara, oženjen je suprugom Marijom s kojom ima sina Leona, kćer Laru i najmlađeg sina Nou. Njegova je i već spomenuta radionica u kojoj ima i jednog zaposlenog. Najmlađi sin Antonio, inženjer je strojarstva i zaposlen je u Križevcima – kazao je Stjepan, dometnuvši da se niti jedan od sinova ne namjerava baviti svinjogojstvom.

Još osamdesetih godina proteklog stoljeća, u Finčevcu se moglo dobro zaraditi berbom i prodajom ljekovitog bilja i puževa u obližnjim šumama.

– U vrijeme kad smo još išli u osnovnu školu, susjed i ja nabrali smo mnogo puževa i stavili ih u metalne pikse od ulja. Susreli smo se sa starijim dječacima koji su vidjeli što je u piksama i predložili nam da se igramo skrivača. Mi smo prihvatili igru i odmah se sakrili, no kad smo se nakon nekog vremena vratili, dječaci su nestali sa puževima, a mi smo ostali bez džeparca – prisjetio se Stjepan Katanović doživljaja iz svog djetinjstva.

U školu se išlo pješice ili biciklom

Kako su nam rekli naši domaćini, u vrijeme njihove mladosti selo je imalo 26 naseljenih kuća i svi su se bavili poljoprivredom, hranili krave, svinje i perad. Neki su bili i stalno zaposleni u 60 kilometara udaljenom Zagrebu ili desetak kilometara udaljenim Križevcima, no svi su nastojali da im se djeca školuju kako bi imali lakši život. U to je vrijeme iz sela školu pohađalo desetak osnovnoškolaca.

Prva četiri razreda završavala su se u Područnoj školi u Hižanovcu, a viši razredi u Gornjoj Rijeci. U školu se putovalo pješice ili biciklom, a naš domaćin Stjepan je usput, prije nastave svakog dana biciklom vozio i mlijeko na otkupnu stanicu koja je tad bila u Vukovcu.

U to je vrijeme radila i Kalnička zadruga gdje su mještani mogli prodavati i plodove prirode. Djeca i odrasli po okolnim šumama osim ljekovitog bilja, sakupljali su i puževe i prodavali ih u zadruzi. U selu je još prije dvadesetak godina bilo 13 proizvođača mlijeka koji su bjelovarskoj Sireli dnevno isporučivali oko 400 kilograma mlijeka.

Prvi automobil stigao 30-ih godina

No, selo je mnogo prije bilo poznato i po nasljedniku bogatog Rudolfa Heknera. Riječ je o Mađariću čijeg se imena naši sugovornici nisu mogli sjetiti. On je već tridesetih godina prošlog stoljeća, dakle još prije drugog svjetskog rata, u Finčevec dovezao prvi automobil koji je dugo bio jedini na ovom području. Tek tridesetak godina kasnije, mještani Mirko i Valent Švagelj prvi u selu kupili su traktor, ali i vršalicu što je u ono vrijeme također bila rijetkost. Prije dolaska traktora u selo, mještani su za rad u polju koristili konje a u selu je pedesetih godina proteklog stoljeća bio i kovač Švagelj. Nešto kasnije, Franjo Sokač otvorio je automehaničarsku radionicu, a do osamdesetih godina prošlog vijeka, u selu je radio i stolar Valent Sokač.

Mještani više nemaju gostionice, no gotovo svaka obitelj na brdu Vinica ili Topolje za svoje potrebe obrađuje vinograd. Osim uz cestu, Finčevec čine i kuće u odvojku na uzbrdici s koje se pruža prekrasan pogled na Kalnik.

Iako administrativno pripadaju Općini Sveti Petar Orehovec, mještani Finčevca spadaju u župu Gornja Rijeka pa tamo idu i u crkvu. Na posljednji počinak odlaze na groblje u dva kilometra udaljeni Dropkovec, gdje se osim njih i Dropkovčanaca, pokapaju i mještani iz Finčevca, Vukovca, Fajerovca, Nemčevca, Barlabaševca i Lukačevca. Na groblju je i kapela svetog Franje, i mrtvačnica. Sve malobrojnije potrebe za veterinarskim uslugama, mještani mogu obaviti u općinskom središtu Sveti Petar Orehovec, gdje im je i liječnik, zubar i poštar.

Osim naših domaćina Katanovića, uzgojem svinja na veliko bavi se Ivica Kos. Desetak krava za proizvodnju mlijeka još uvijek ima Branko Nemčić, par krava i jednu do dvije krmače hrani Zdravko Nemčić, a jednu kravu ima i Dragica Svrtan, te Valent Sokač. Uzgajivača je u naselju sve manje, no zato se nastavlja poduzetnička tradicija. Osim već spomenute autoradionice, Valent Horvat i sin mu Mario imaju krovopokrivački obrt i nekoliko zaposlenih.
Danas Finčevec ima 21 naseljenu kuću u kojima živi šezdesetak stanovnika // Foto: Mirko Lukavski

U 21 kući živi 60-ak mještana

Danas Finčevec ima 21 naseljenu kuću u kojima živi šezdesetak stanovnika, ali ima samo jednog osnovnoškolca, no raduje činjenica da ima petero djece vrtićke dobi.

Mjesto odavno ima asfalt, struju i telefon, a već dvadesetak godina stanovnici koriste i vodovod. Kanalizaciju i plin nemaju, no Općina se brine o selu u skladu s mogućnostima, pa se asfaltiraju i nerazvrstane ceste.

U selu više od osamdeset godina žive i najstarije stanovnice istog imena i prezimena. Jedna je Kata Horvat rođena 1931. godine, a druga Kata Horvat rođena je 1936. godine. Najmlađi stanovnik je dvomjesečni Noa iz obitelji Katanović.