Blagdan Svetog Nikole sigurno je jedan od najomiljenijih blagdana kršćanskog kalendara, dok je Biskup Nikola od Myre (Nikola od Barija), jednako omiljen svetac Zapadne i Istočne crkve. Nikola je svetac kod kojega se utvrđeni povijesni podaci isprepliću sa pobožnim legendama, a pučka predaja i običaji koji ga prate potpuno nadrastaju samu povijesnu, pa čak i svetačku figuru.
Nikola je rođen u grčkom gradu Patari (današnja Turska) oko 270. godine, dok je umro 6. prosinca, između 345. i 351. godine, u Myri. Iako je godina neutvrđena, datum smrti duboko je zapamćen i obilježava se kao svečev spomendan. Rane godine života proživio je još u vremenima progona kršćana, pa je, kao biskup od Myre, i sam bio žrtvom tih progona, tamnovao je, bio mučen, o čemu iznosi svoja sjećanja prilikom crkvenog Koncila u Nikei 325. godine.
Nakon smrti pokopan je u bazilici u Myri, odakle mu se kult ubrzano širi prema istoku i zapadu. Godine 1087., talijanski su gusari opljačkali grad i ukrali svečeve relikvije, koje su nakon toga dospjele u Bari u Italiji. U Bariju snažno je procvao njegov kult, te ga Talijani nazivaju ‘Nicolo di Bari’, a dan njegova donošenja u Bari, 8. svibnja, obilježavaju kao njegov svetak.
Iz njegova života, mnogo su poznatije legende, nego povijesni dokumenti, a najpoznatija je on o ocu koji je imao tri kćeri, a kako je bi siromašan, nije imao novaca niti da ih pristojno opremi za udaju. Stoga je odlučio trgovati njihovom ljepotom i nevinošću, što su doznale djevojke, te su molile za pomoć. To je doznao biskup Nikola, pa je u kuću ubacio vrećicu sa zlatom, baš kad je prvoj bilo vrijeme udaje. Otac je, presretan, primio ovaj božji dar i opremio kćer za udaju. To se ponovilo i kod druge kćeri, a kad je otac po treći puta, sada već spremno, čekao kraj kuće da vidi tko je dobročinitelj, Nikola, se odšuljao iza kuće, popeo na krov i ubacio zlatnike kroz dimnjak.
Nikolin kult najrašireniji je na području Istočne crkve, te je kao takav zaštitnik države Rusije. O snazi njegova kulta na istoku svjedoči činjenica da je sveti Nikola jedna od standardnih ikona donjeg reda ikona, tzv. ‘suverena’. Nikolina se ikona nalazi na lijevom kraju, nasuprot Ivanu Krstitelju, koji se nalazi na desnom. Iznimno, Nikola može biti zamijenjen lokalno čašćenim svecem, pa to na području Srpske pravoslavne crkve nekad bude sveti Sava.
Kult Nikole na zapad se proširio u 10. stoljeću, posredstvom carice i regentice Teophanu, žene njemačkog cara Otona II. Teophanu je bila grčkog podrijetla, te sa sobom donosi i kult svetog Nikole, zaštitnika djece, djevica, i mornara. Zanimljiv je u vezi s time još jedna običaj: u njemačkim je samostanskim školama postojao običaj da na 28. prosinca, blagdana Nevine dječice, jedan od učenika tog dana preuzme ‘vlast’ u samostanu, što je naravno uključivalo darivanje djece slatkišima.
Negdje u 13. stoljeću, pod utjecajem rastućeg kulta svetog Nikole, ovaj se običaj premješta na 6. prosinac, a u predstavi sveti Nikola ima različite pratioce, od kojih se do danas zadržao Krampus.
Običaje oko svetog Nikole njemački doseljenici donose u Ameriku. Sveti Nikola, njemački Nikolaus – Klaus, sve više se preobražava u lik Santa Klaus, koji sa biskupom ima sve manje veze, a kada ga u 20. stoljeću za zaštitni lik kampanje uzima CocaCola, dobiva crvenu bundu i kapu sa bijelim krznenim obrubima zaštitnih boja popularnog pića, dobiva leteće saonice i pratnju sobova.
Time se definitivno odvaja od Nikole, koji ponovo odijeva biskupsku odoru i daruje slatkiše uoči Božića, za 6. prosinca. A Santa Klaus sa svojim prepoznatljivim imidžom postaj Djed Mraz (lik iz ruske etnografske baštine), ili Djed Božićnjak (kovanica bez pedigrea). U sjevernoj Italiji, te u Dalmaciji, ulogu dijeljena darova djeci uoči Božića preuzima sveta Lucija, čiji je spomendan 13. prosinca.
Opet donosimo nekoliko likova biskupa Nikole, koji je prikazivan u biskupskoj odori, u Istočnoj crkvi sa knjigom u rukama, a u Zapadnoj, sa tri vrećice zlata (ponekad tri zlatne jabuke). Nikola je opet prikazan na renesansnom poliptihu Lovre Dobričevića, ‘Krštenje Isusovo’. Nasuprot njemu, dubrovački je patron biskup Blaž (sveti Vlaho). Tu su i zanimljivi primjeri u nas manje poznatog srpskog baroka: detalj ikone svetog Nikole sa ikonostasa u Velikom Pogancu, majstora Jovana Četrtića Grabovana, te ikona svetog Nikole sa ikonostasa u Vojakovcu, nepoznatog Grabovanovog sljedbenika. Dvije ikone svvetog Nikole rad su hrvatskog modernista Ivana Tišova, jedna u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali, a druga u pravoslavnoj crkvi u Bjelovaru.
Zdenko Balog/prigorski.hr